In se o premagovanju PTSD
http://natgeotv.com/si/brain-games/videos/overcoming-fears
National Geographic ChannelSlovenija Prijava za nove uporabnike Prijava
Iskanje
ODDAJEVIDEIFOTOGRAFIJE
SPORED
http://assets.natgeotv.com/Shows/14023.jpg
BRAIN GAMES
Sreda, 3. februar ob 19:05
National Geographic Channel
DOMOVO ODDAJIVIDEISODELUJTE
Premagovanje strahov
Zdravljenje posttravmatske stresne motnje s pomočjo psihologije in navideznih kliničnih zdravnikov.
http://natgeotv.com/si/brain-games/videos/overcoming-fears
National Geographic ChannelSlovenija Prijava za nove uporabnike Prijava
Iskanje
ODDAJEVIDEIFOTOGRAFIJE
SPORED
http://assets.natgeotv.com/Shows/14023.jpg
BRAIN GAMES
Sreda, 3. februar ob 19:05
National Geographic Channel
DOMOVO ODDAJIVIDEISODELUJTE
Premagovanje strahov
Zdravljenje posttravmatske stresne motnje s pomočjo psihologije in navideznih kliničnih zdravnikov.
0
Naj se pripomnim, da za post travmatsko stresno motnjo ni "nujno" potrebno, da bi bil clovek na bojni fronti ali kaj podobnega.
Vcasih so temu rekli "shell shock" - shell kot granata.
Vendar je lahko katera koli mocna izkusnja, pravzaprav pretres, ki cloveka spravi v tako stanje.
Pomembno je, koliko ceni svojo izgubo.
Nacini za za premagovanje so navedeni v tistem dolgem angleskem clanku,
( kjer je tudi link na forum, specializiran za to)
ce povzamem so glavne
telovadba, razgibavanje ( get moving)
socialni stiki, ampak postopno in z ljudmi, s katerimi se pocutimo varno in nas pomirjajo
postopno izpostavljanje bolecim mislim
motivacija v necem, kar cloveka veseli in v cemer je dober.
Pa seveda, svez zrak in narava, krepcilen spanec - to vedno pomaga.
Nic ni, kar se ne bi dalo premagati in zmagati 🙂
/
Vcasih so temu rekli "shell shock" - shell kot granata.
Vendar je lahko katera koli mocna izkusnja, pravzaprav pretres, ki cloveka spravi v tako stanje.
Pomembno je, koliko ceni svojo izgubo.
Nacini za za premagovanje so navedeni v tistem dolgem angleskem clanku,
( kjer je tudi link na forum, specializiran za to)
ce povzamem so glavne
telovadba, razgibavanje ( get moving)
socialni stiki, ampak postopno in z ljudmi, s katerimi se pocutimo varno in nas pomirjajo
postopno izpostavljanje bolecim mislim
motivacija v necem, kar cloveka veseli in v cemer je dober.
Pa seveda, svez zrak in narava, krepcilen spanec - to vedno pomaga.
Nic ni, kar se ne bi dalo premagati in zmagati 🙂
/
0
En primer, da se z antipsihotiki ni za saliti/
Tardivna diskinezija je DIREKTEN REZULTAT antipsihotikov
Tardivna diskinezija je DIREKTEN REZULTAT antipsihotikov
0
lej sapihire, ni use tako črnobelo in negativno
če imaš nastop, stresen dogodek, te drži trema pač vzameš helex da te malo pomiri, drugo je če to doiziraš usak dan in si odvisen
malo neumno negativno nastrojeno črnobelo gledaš proti tem stvarem
če imaš nastop, stresen dogodek, te drži trema pač vzameš helex da te malo pomiri, drugo je če to doiziraš usak dan in si odvisen
malo neumno negativno nastrojeno črnobelo gledaš proti tem stvarem
0
Avtor: d
lej sapihire, ni use tako črnobelo in negativnoče imaš nastop, stresen dogodek, te drži trema pač vzameš helex da te malo pomiri, drugo je če to doiziraš usak dan in si odvisen
malo neumno negativno nastrojeno črnobelo gledaš proti tem stvarem
Govorim konkretno o Antipsihotikih , kot so Seroquel , kevluks in zyprexa, ki
v 30% primerov povzrocajo Tardivno diskinezijo .
To ni isto kot helex
Helex je benzodiazepin.
0
Avtor: 7
kateri pa so še antipsihotiki a so to antidepresiviTo so Anti Psihotiki
NOVEJŠI (ATIPIČNI) in STAREJŠI (KLASIČNI)
risperidon (Risperdal, Risset, Torendo)
haloperidol (Haldol)
paliperidon (Invega, Xeplion)
flufenazin (Moditen)
olanzapin (Zyprexa, Zolrix)
cuklopentiksol (Clopixol)
klozapin (Leponex)
flupentiksol (Fluanxol)
kvetiapin (Seroquel, Kventiax, Kvelux)
promazin (Prazine)
amisluprid (Solian)
levomepromazin (Nozinan)
ziprazidon (Zeldox)
sulpirid (Eglonyl)
aripiprazol (Abilify)
0
Avtor: 7
kateri pa so še antipsihotiki a so to antidepresiviTo pa so AntiDepresivi
1. selektivni zaviralci privzema serotonina:
citalopram (Cipramil),
escitalopram (Cipralex, Ecytara),
fluoksetin (Prozac, Fluval, Portal, Salipax),
paroksetin (Paroxat, Parogen, Seroxat),
sertralin (Asentra, Zoloft),
2. selektivni zaviralci privzema serotonina in noradrenalina:
duloksetin(Cymbalta),
venlafaksin (Alventa, Faxiprol),
3. inhibitorji privzema noradrenalina in dopamina:
bupropion (Welbutrin),
4. zaviralci monoaminooksidaze:
moklobemid (Aurorix),
5. selektivni inhibitorji privzema noradrenalina:
reboksetin,
6. triciklični antidepresivi
(starejši antidepresivi):
amitriptilin (Amyzol,
klomipramin (Anafranil)
, doksepin (Sinequan),
maprotilin (Ladiomil),
mianserin (Tolvon),
7. ostali: tianeptin (Coaxil),
mirtazapin (Mirzaten),
agomelatin (Valdoxan).
0
To pa so tako imenovani Stabilizatorji 😛:D razpolozenja
ki se uporabljajo pri
Bipolarni motnji
Za obdobje MANIČNE
Stabilizator razpoloženja litij –
Litijeva sol.
Stabilizator razpoloženja karbamazepin (TEGRETOL) -
antiepileptik
Stabilizator razpoloženja valproat (APILEPSIN, DEPAKINE CHRONO) - antiepileptik
Antipsihotiki (npr. RISPERDAL, SEROQUEL, ZYPREXA, HALDOL) -
enzodiazepini (npr. LORAM, APAURIN) -
Pomirjevala ala benzodiazepini
Za obdobje DEPRESIVNE FAZE:
Stabilizator razpoloženja lamotrigin (LAMICTAL, TRIGINET) –
Antidepresivi (npr. PROZAC, ZOLOFT,
ASENTRA, CIPRAMIL, CIPRALEX, SEROXAT, PAROXAT, PAROGEN, COAXIL, AURORIX itd) -
VZDRŽEVALNO ZDRAVLJENJE:
Valproat (APILEPSIN, DEPAKINE CHRONO) –
Litij – dolgotrano
Lamotrigin (LAMICTAL) –
Karbamazepin (TEGRETOL) –
Antipsihotiki (npr. RISPERDAL, SEROQUEL, ZYPREXA) –
so uporabljeni
kadar stabilizatorji razpoloženja kot so apilepsin ali karbamazepin in litij ne učinkujejo dovolj.
ki se uporabljajo pri
Bipolarni motnji
Za obdobje MANIČNE
Stabilizator razpoloženja litij –
Litijeva sol.
Stabilizator razpoloženja karbamazepin (TEGRETOL) -
antiepileptik
Stabilizator razpoloženja valproat (APILEPSIN, DEPAKINE CHRONO) - antiepileptik
Antipsihotiki (npr. RISPERDAL, SEROQUEL, ZYPREXA, HALDOL) -
enzodiazepini (npr. LORAM, APAURIN) -
Pomirjevala ala benzodiazepini
Za obdobje DEPRESIVNE FAZE:
Stabilizator razpoloženja lamotrigin (LAMICTAL, TRIGINET) –
Antidepresivi (npr. PROZAC, ZOLOFT,
ASENTRA, CIPRAMIL, CIPRALEX, SEROXAT, PAROXAT, PAROGEN, COAXIL, AURORIX itd) -
VZDRŽEVALNO ZDRAVLJENJE:
Valproat (APILEPSIN, DEPAKINE CHRONO) –
Litij – dolgotrano
Lamotrigin (LAMICTAL) –
Karbamazepin (TEGRETOL) –
Antipsihotiki (npr. RISPERDAL, SEROQUEL, ZYPREXA) –
so uporabljeni
kadar stabilizatorji razpoloženja kot so apilepsin ali karbamazepin in litij ne učinkujejo dovolj.
0
Sažetak
Uvod. Ekstrapiramidalni sindromi predstavljaju značajna ne-
željena dejstva antipsihotične terapije zbog njihove težine, čestog
javljanja i komplikacija. U ovom radu dat je kratak pregled
literature sa osvrtom na epidemiologiju, etiologiju, dijagnozu
i diferencijalnu dijagnozu, kao i terapiju ekstrapiramidalnih
poremećaja indukovanih upotrebom antipsihotika. Brojne studije
su se bavile poređenjima konvencionalnih i atipičnih antipsihotika,
kao i atipičnih međusobno, u pravcu rizika od javljanja
ekstrapiramidalnih sindroma koje nosi njihova upotreba,
mogućnostima prevencije i lečenja. Distonija. Produžena
mišićna kontrakcija koja vodi abnormalnim pokretima ili dr-
žanju tela. Može se javiti akutno ili kao odložen neželjeni efekat.
Incidencija distonije je 2-3% kod pacijenata lečenih atipičnim
antipsihoticima, a kod čak 50% lečenih klasičnim antipsihoticima.
Akatizija. Glavna karakteristika ovog neželjenog
efekta je psihomotorni nemir. Iako ne tako česta, incidenca
i prevalencija akatizije varira 5-50% kod pacijenata tretiranih
antipsihoticima. Najverovatnije je izazvana blokiranjem
dopaminskih receptora. Parkinsonizam. Najčešći sekundarni
parkinsonizam je parkinsonizam izazvan lekovima. Znaci karakteristični
za parkinsonizam se povlače čak 4-16 meseci nakon
prestanka uzimanja lekova. U eri atipičnih antipsihotika,
ovaj neželjeni efekat se javlja ređe. Tardivna diskinezija. Nevoljni
pokreti mogu se javiti i mesecima nakon kontinuirane
upotrebe antipsihotika. Individualna osetljivost verovatno ima
značajnu ulogu u razvoju ovog neželjenog dejstva. Zaklju-
čak. U brojnim istraživanjima poredili su se klasični i atipični
antipsihotici, kao i atipični antipsihotici međusobno, s ciljem
da se rizik od pojave ekstrapiramidalnih neželjenih efekata
smanji, prevenira njihovo javljanje i poboljša lečenje.
Ključne reči: Bolesti bazalnih ganglija; Ekstrapiramidalni
put; Antipsihotici + neželjeni efekti; Diskinezija; Distonija;
Akatizija; Parkinsonizam
http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0025-8105/2012/0025-81051212521P.pdf
Summary
Introduction. Extrapyramidal syndromes are significant side
effects of antipsychotic therapy due to their severity, frequent
occurrence and complications. This paper gives a brief summary
of the literature with the emphasis on epidemiology, etiology,
diagnosis and differential diagnosis, as well as the
treatment of extrapyramidal disorders induced by antipsychotics.
Dystonia. Sustained muscle contractions cause twisting
and repetitive movements or abnormal postures. It may
appear either as an acute or delayed, i.e. tardive sign. The incidence
of dystonia is 2-3% among the patients treated with
antipsychotics, and 50% among the ones cured with conventional
antipsychotics. Akathisia. The main feature of this curious
adverse effect is the psychomotor restlessness and the
inability to remain motionless. Although akathisia is not very
frequent, its incidence and prevalence ranges from 5 to 50%
among the treated patients. It is most probably a result of the
blockage of dopaminergic receptors. Parkinsonism. The most
frequent secondary Parkinsonism is the one caused by drugs.
The characteristic parkinsonian signs regress 4 to 16 weeks
after the discontinuation of antipsychotic therapy. In the era
of atypical antipsychotics this adverse effect appears less frequently.
Tardive dyskinesia. Involuntary choreatic movements
may appear days and months after the introduction of
continuous use of antipsychotics. The individual susceptibility
may play the major role in the development of this side effect.
Conclusion. Numerous studies have compared conventional
and atypical antipsychotics as well as atypical ones with
one another in order to decrease the risk of development of
extrapyramical side effects as well as to prevent their occurrence
and improve their treatment.
Keywords: Basal Ganglia Diseases; Extrapyramidal Tracts;
Antipsychotic Agents + adverse effects; Dyskinesias; Dystonia;
Psychomotor Agitation; Parkinsonian Disorders
Uvod. Ekstrapiramidalni sindromi predstavljaju značajna ne-
željena dejstva antipsihotične terapije zbog njihove težine, čestog
javljanja i komplikacija. U ovom radu dat je kratak pregled
literature sa osvrtom na epidemiologiju, etiologiju, dijagnozu
i diferencijalnu dijagnozu, kao i terapiju ekstrapiramidalnih
poremećaja indukovanih upotrebom antipsihotika. Brojne studije
su se bavile poređenjima konvencionalnih i atipičnih antipsihotika,
kao i atipičnih međusobno, u pravcu rizika od javljanja
ekstrapiramidalnih sindroma koje nosi njihova upotreba,
mogućnostima prevencije i lečenja. Distonija. Produžena
mišićna kontrakcija koja vodi abnormalnim pokretima ili dr-
žanju tela. Može se javiti akutno ili kao odložen neželjeni efekat.
Incidencija distonije je 2-3% kod pacijenata lečenih atipičnim
antipsihoticima, a kod čak 50% lečenih klasičnim antipsihoticima.
Akatizija. Glavna karakteristika ovog neželjenog
efekta je psihomotorni nemir. Iako ne tako česta, incidenca
i prevalencija akatizije varira 5-50% kod pacijenata tretiranih
antipsihoticima. Najverovatnije je izazvana blokiranjem
dopaminskih receptora. Parkinsonizam. Najčešći sekundarni
parkinsonizam je parkinsonizam izazvan lekovima. Znaci karakteristični
za parkinsonizam se povlače čak 4-16 meseci nakon
prestanka uzimanja lekova. U eri atipičnih antipsihotika,
ovaj neželjeni efekat se javlja ređe. Tardivna diskinezija. Nevoljni
pokreti mogu se javiti i mesecima nakon kontinuirane
upotrebe antipsihotika. Individualna osetljivost verovatno ima
značajnu ulogu u razvoju ovog neželjenog dejstva. Zaklju-
čak. U brojnim istraživanjima poredili su se klasični i atipični
antipsihotici, kao i atipični antipsihotici međusobno, s ciljem
da se rizik od pojave ekstrapiramidalnih neželjenih efekata
smanji, prevenira njihovo javljanje i poboljša lečenje.
Ključne reči: Bolesti bazalnih ganglija; Ekstrapiramidalni
put; Antipsihotici + neželjeni efekti; Diskinezija; Distonija;
Akatizija; Parkinsonizam
http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0025-8105/2012/0025-81051212521P.pdf
Summary
Introduction. Extrapyramidal syndromes are significant side
effects of antipsychotic therapy due to their severity, frequent
occurrence and complications. This paper gives a brief summary
of the literature with the emphasis on epidemiology, etiology,
diagnosis and differential diagnosis, as well as the
treatment of extrapyramidal disorders induced by antipsychotics.
Dystonia. Sustained muscle contractions cause twisting
and repetitive movements or abnormal postures. It may
appear either as an acute or delayed, i.e. tardive sign. The incidence
of dystonia is 2-3% among the patients treated with
antipsychotics, and 50% among the ones cured with conventional
antipsychotics. Akathisia. The main feature of this curious
adverse effect is the psychomotor restlessness and the
inability to remain motionless. Although akathisia is not very
frequent, its incidence and prevalence ranges from 5 to 50%
among the treated patients. It is most probably a result of the
blockage of dopaminergic receptors. Parkinsonism. The most
frequent secondary Parkinsonism is the one caused by drugs.
The characteristic parkinsonian signs regress 4 to 16 weeks
after the discontinuation of antipsychotic therapy. In the era
of atypical antipsychotics this adverse effect appears less frequently.
Tardive dyskinesia. Involuntary choreatic movements
may appear days and months after the introduction of
continuous use of antipsychotics. The individual susceptibility
may play the major role in the development of this side effect.
Conclusion. Numerous studies have compared conventional
and atypical antipsychotics as well as atypical ones with
one another in order to decrease the risk of development of
extrapyramical side effects as well as to prevent their occurrence
and improve their treatment.
Keywords: Basal Ganglia Diseases; Extrapyramidal Tracts;
Antipsychotic Agents + adverse effects; Dyskinesias; Dystonia;
Psychomotor Agitation; Parkinsonian Disorders
0
Od antipsihotika više štete nego koristi
“Djeluje da je kratkoročno olakšanje nadmašeno dugoročnom štetom koju pričinjavaju ovi ljekovi. Studije na životinjama sugerišu da ovi ljekovi mogu dovesti do oštećenja mozga, što je vjerovatno slučaj i sa svim psihotropskim ljekovima”, piše Goše
854PREGLEDA0 KOMENTARA
Od antipsihotika više štete nego koristi Ilustracija
Vijesti onlineFOTO: SHUTTERSTOCK.COM
AUTOR: Vijesti online
Share
Ljekovi za psihičke poremećaje mogu donijeti više štete nego koristi, a većina terapija može se prekinuti bez ikakvih problema, tvrdi jedan stručnjak u raspravi koju je organizovao vodeći stručni časopis British Medical Journal (BMJ).
Profesor Piter Goše, direktor Nordijskog Cochrane centra u Danskoj rekao je nešto što mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju tabuom.
Međutim, drugi kažu da je debata o upotrebi psihijatrijskih ljekova veoma važna, jer ljudi širom svijeta pretjerano koriste antipsihotike, koji su inače namijenjeni agresivnim pacijentima sa demencijom.
Goše kaže da godišnje više od pola miliona ljudi starijih od 65 godina umire zbog upotrebe psihijatrijskih ljekova u zapadnom svijetu. “Koristi od tih ljekova trebalo bi da budu kolosalne, kako bi se opravdali tako veliki gubici. Međutim, korist je minimalna”, piše on.
Profesor tvrdi da su klinička ispitivanja takvih ljekova uglavnom sprovedena zahvaljujući sredstvima dobijenim od farmaceutskih kuća, što dovodi u pitanje njihovu relevantnost.
On objašnjava da u takvim studijama obično učestvuju ljudi koji su i inače bili na drugim ljekovima. Istraživači im nalože da prestanu da ih koriste, pa prije nego što počnu s upotrebom novog lijeka, osjećaju simptome apstinentske krize. Nakon što dobiju ljekove koji treba da se testiraju, uglavnom im se čini da se osjećaju mnogo bolje. Goše tvrdi i da se nedovoljno izvještava o slučajevima samoubistava tokom kliničkih istraživanja.
U ispitivanjima modernih antidepresiva kakvi su fluoksetin i venlafaksin, tvrdi ovaj profesor, potrebno je grupi koja dobija placebo potrebno samo nekoliko dana više od one koja dobija ljekove, pa da osjeti iste dobrobiti. Takođe, Goše kaže da dolazi do spontanog vraćanja simptoma poremećaja mnogo češće nego što se o tome govori.
Rezultati ispitivanja ljekova protiv šizofrenije takođe su razočaravajući, dok su ljekovi protiv ADHD sindroma nepouzdani.
“Djeluje da je kratkoročno olakšanje nadmašeno dugoročnom štetom koju pričinjavaju ovi ljekovi. Studije na životinjama sugerišu da ovi ljekovi mogu dovesti do oštećenja mozga, što je vjerovatno slučaj i sa svim psihotropskim ljekovima”, piše on.
U BMJ diskusiji, Gošeu se usprotivio Alan Jang profesor poremećaja raspoloženja na Kings koledžu u Londonu i Džon Krejs, psihijatrijski pacijent i kolumnista Guardiana.
Oni smatraju da postoje dokazi da ovi ljekovi djeluju i da su podjednako djelotvorni kao medikamenti za složenija zdravstvena stanja. Štaviše, oni su preko potrebni, tvrdi ova grupa, pošto su psihijatrijska stanja peti vodeći uzrok invaliditeta širom svijeta.
http://www.vijesti.me/zivot/od-antipsihotika-vise-stete-nego-koristi-833295
“Djeluje da je kratkoročno olakšanje nadmašeno dugoročnom štetom koju pričinjavaju ovi ljekovi. Studije na životinjama sugerišu da ovi ljekovi mogu dovesti do oštećenja mozga, što je vjerovatno slučaj i sa svim psihotropskim ljekovima”, piše Goše
854PREGLEDA0 KOMENTARA
Od antipsihotika više štete nego koristi Ilustracija
Vijesti onlineFOTO: SHUTTERSTOCK.COM
AUTOR: Vijesti online
Share
Ljekovi za psihičke poremećaje mogu donijeti više štete nego koristi, a većina terapija može se prekinuti bez ikakvih problema, tvrdi jedan stručnjak u raspravi koju je organizovao vodeći stručni časopis British Medical Journal (BMJ).
Profesor Piter Goše, direktor Nordijskog Cochrane centra u Danskoj rekao je nešto što mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju tabuom.
Međutim, drugi kažu da je debata o upotrebi psihijatrijskih ljekova veoma važna, jer ljudi širom svijeta pretjerano koriste antipsihotike, koji su inače namijenjeni agresivnim pacijentima sa demencijom.
Goše kaže da godišnje više od pola miliona ljudi starijih od 65 godina umire zbog upotrebe psihijatrijskih ljekova u zapadnom svijetu. “Koristi od tih ljekova trebalo bi da budu kolosalne, kako bi se opravdali tako veliki gubici. Međutim, korist je minimalna”, piše on.
Profesor tvrdi da su klinička ispitivanja takvih ljekova uglavnom sprovedena zahvaljujući sredstvima dobijenim od farmaceutskih kuća, što dovodi u pitanje njihovu relevantnost.
On objašnjava da u takvim studijama obično učestvuju ljudi koji su i inače bili na drugim ljekovima. Istraživači im nalože da prestanu da ih koriste, pa prije nego što počnu s upotrebom novog lijeka, osjećaju simptome apstinentske krize. Nakon što dobiju ljekove koji treba da se testiraju, uglavnom im se čini da se osjećaju mnogo bolje. Goše tvrdi i da se nedovoljno izvještava o slučajevima samoubistava tokom kliničkih istraživanja.
U ispitivanjima modernih antidepresiva kakvi su fluoksetin i venlafaksin, tvrdi ovaj profesor, potrebno je grupi koja dobija placebo potrebno samo nekoliko dana više od one koja dobija ljekove, pa da osjeti iste dobrobiti. Takođe, Goše kaže da dolazi do spontanog vraćanja simptoma poremećaja mnogo češće nego što se o tome govori.
Rezultati ispitivanja ljekova protiv šizofrenije takođe su razočaravajući, dok su ljekovi protiv ADHD sindroma nepouzdani.
“Djeluje da je kratkoročno olakšanje nadmašeno dugoročnom štetom koju pričinjavaju ovi ljekovi. Studije na životinjama sugerišu da ovi ljekovi mogu dovesti do oštećenja mozga, što je vjerovatno slučaj i sa svim psihotropskim ljekovima”, piše on.
U BMJ diskusiji, Gošeu se usprotivio Alan Jang profesor poremećaja raspoloženja na Kings koledžu u Londonu i Džon Krejs, psihijatrijski pacijent i kolumnista Guardiana.
Oni smatraju da postoje dokazi da ovi ljekovi djeluju i da su podjednako djelotvorni kao medikamenti za složenija zdravstvena stanja. Štaviše, oni su preko potrebni, tvrdi ova grupa, pošto su psihijatrijska stanja peti vodeći uzrok invaliditeta širom svijeta.
http://www.vijesti.me/zivot/od-antipsihotika-vise-stete-nego-koristi-833295
0
Vodič za skidanje sa psihofarmaka: pristup smanjenja štete
Izdali: The Icarus Project i Freedom Center
Prijevod: Ludruga
---
Vodič za skidanje sa psihofarmaka: pristup smanjenja štete
Drugo izdanje
Izdali: The Icarus Project i Freedom Center
Prijevod: Ludruga
---
The Icarus Project
www.theicarusproject.net
info@theicarusproject.net
Freedom Center
www.freedom-center.org
info@freedom-center.org
“The Icarus Project“ je web zajednica, mreža lokalnih grupa i medijski projekt ljudi i za
ljude koji se bore s ludim darovima obično nazivanima „psihičkim bolestima“. Umjesto
da naše živote pokušavamo uklopiti u konvencionalne okvire, mi stvaramo novu kulturu i
nov jezik koji rezonira s našim stvarnim iskustvima ludila.
„Freedom Center“ je nagrađivana zajednica podrške, zagovaranja i aktivističkog rada iz
zapadnog Massachusettsa. Vođena je od ljudi i za ljude etiketirane psihičkim
poremećajima ili koji prolaze kroz ekstremna stanja svijesti. „Freedom Center“ zalaže se
za pristup holističkim alternativama, za suosjećajnu brigu te teži dokidanju prisilnog
psihijatrijskog liječenja.
MEDICINSKA NAPOMENA:
Ovaj vodič napisan je u duhu uzajamne pomoći i podrške jednakih. Njegova namjera nije
profesionalno medicinsko savjetovanje. Svatko je različit, psihofarmaci su moćni te nagli
ili samostalni prekid uzimanja može ponekad biti opasan.
Sadržaj
Bilješka autora
Uvod
Smanjenje štete u kontekstu psihičkog zdravlja
Ključni izvori za daljnje učenje
Kritički osvrt na „psihičke poremećaje“ i psihijatriju
Opća deklaracija o psihičkim pravima i slobodama
Koliko je teško skidanje sa psihofarmaka?
Politika sustezanja (apstinencije)
Načela ovog vodiča
Kako psihofarmaci djeluju?
Ispravljaju li psihofarmaci vaše kemijske procese odnosno liječe bolest?
Koga okriviti? Sebe? Biološko naslijeđe? Ni jedno ni drugo?
Kako psihofarmaci djeluju na mozak?
Zašto ljudi smatraju psihofarmake korisnima?
Činjenice koje možda ne znate o psihofarmacima
Zdravstveni rizici psihofarmaka
Kako sustezanje (apstinencija) djeluje na vaš mozak i tijelo
Zašto ljudi žele prestati s korištenjem psihofarmaka?
Ostajanje na psihofarmacima i smanjenje štete
Želim se skinuti sa psihofarmaka ali mi liječnik ne dopušta: što da radim?
Prije nego započnete sa skidanjem s lijekova
Rad na strahu
Povremena upotreba: uzimanje lijekova s vremena na vrijeme
Koje su alternative korištenju psihofarmaka?
Skidanje s lijekova: korak po korak
Mislim da je nekome propisano previše lijekova, što trebam učiniti?
Pogled u budućnost
Pogovor: Posebne napomene
Izvori informacija
Zdravstveni stručnjaci u savjetu uredništva
Bilješka autora
Ovo je vodič koji sam ja htio imati dok sam uzimao psihofarmake. Prozac mi je neko
vrijeme pomagao, no onda me učinio maničnim i suicidalnim. Danima sam bio bolestan
nakon skidanja sa Zolofta, dok su me zdravstveni djelatnici uvjeravali da glumim.
Medicinske sestre koje su mi uzimale uzorke krvi da provjere razinu litija nikad mi nisu
objasnile da je to stoga da se provjeri toksičnost lijekova, a također mi je rečeno da su
Navane i ostali antipsihotici, koje sam uzimao da bi smirili moja divlja psihička stanja,
nužni zbog neispravnih kemijskih procesa u mozgu.
Uzimao sam različite psihofarmake tijekom nekoliko godina, ali me liječnici koji su ih
propisivali nikad nisu naveli da se osjećam osnaženo i informirano. Nisu mi objasnili
kako lijekovi djeluju, nisu sa mnom iskreno razgovarali o rizicima uzimanja, ponudili
alternative, niti pomogli da prekinem s uzimanjem kada sam to htio.
Informacija koje su mi bile potrebne nije bilo ili su bile nepotpune i netočne. Kad sam
napokon počeo učiti kako da mi bude bolje bez lijekova, nije to bilo zbog sustava
zdravstvene zaštite, već njemu usprkos.
Dok jedan dio mene uopće nije htio biti na psihofarmacima, drugi je očajnički trebao
pomoć. Moja je patnja bila vrlo ozbiljna: nekoliko pokušaja samoubojstva, glasovi koji su
me proganjali, ekstremno nepovjerenje, bizarna iskustva, skrivanje u vlastitom stanu,
sam, nesposoban da se brinem za sebe. Terapija nije djelovala, a nitko mi nije ponudio
drugačije opcije. Bio sam pod pritiskom da svoje tegobe vidim kao „biološki“ utemeljene
te koje „zahtijevaju“ liječenje lijekovima, umjesto da lijekove vidim kao jednu opciju
između puno drugih. Neko vrijeme lijekovi su se činili kao jedini izlaz za mene. Godine
su mi trebale da bih naučio da odgovori, i moja nada da mi bude bolje, leže u meni
samom.
Kad sam napokon napustio bolnice, rezidencijalne ustanove i skloništa za beskućnike u
kojima sam živio skoro godinu dana, započeo sam sâm istraživati. Počeo sam pažljivije
razmatrati svoje opcije, ne temeljeno na riječima dezinformiranih autoriteta koji bi mi
govorili što da radim, već temeljeno na mom vlastitom istraživanju i učenju. Taj me
proces doveo do suosnivanja Freedom Centra, grupe podrške iz zapadnog Massachusettsa
koja spaja ljude koji postavljaju slična pitanja.
Preko Freedom Centra otkrio sam da su mi bila uskraćena temeljna medicinska prava:
pravo na informirani pristanak, dobivanje informacija o mojoj dijagnozi i o lijekovima.
Shvatio sam da je neprimjeren tretman kakav sam ja prošao uobičajena praksa u
psihijatrijskoj struci. Naišao sam na razne studije zanemarene od strane vodećih medija,
uključujući i studije britanske udruge MIND i Britanskog psihološkog društva, koje su
potvrdile moja iskustva: većina liječnika nije informirana o skidanju s lijekova, često se
postavljaju i kao prepreka pacijentima te im ponekad takvim pristupom i naude.
Freedom Centar doveo me do rada s Projektom Icarus, a obje su ove zajednice uzajamne
podrške pomogle mnogim ljudima da donesu pametnije odluke – bilo da se radi o tome
da se nastave uzimati lijekovi kada su korisni ili da se istraži mogućnost da ih se prestane
uzimati kad više nisu korisni. Mnogi od nas žive bez psihofarmaka za koje su nam
liječnici govorili da će nam trebati cijeloga života te, usprkos dijagnozi shizoafektivnog
poremećaja – shizofrenije, ja već preko petnaest godina ne uzimam lijekove.
Ovaj vodič skup je najboljih informacija na koje smo naišli i najvažnijih lekcija
naučenih u Freedom Centru i Projektu Icarus. Vodič nije savršen, te ovim putem
pozivam sve da sa svojim iskustvima i istraživanjima pridonesu budućim izdanjima, no
ipak se nadam da može biti koristan. -
http://www.ludruga.org/razno/vodic-za-skidanje-sa-psihofarmaka.pdf
Izdali: The Icarus Project i Freedom Center
Prijevod: Ludruga
---
Vodič za skidanje sa psihofarmaka: pristup smanjenja štete
Drugo izdanje
Izdali: The Icarus Project i Freedom Center
Prijevod: Ludruga
---
The Icarus Project
www.theicarusproject.net
info@theicarusproject.net
Freedom Center
www.freedom-center.org
info@freedom-center.org
“The Icarus Project“ je web zajednica, mreža lokalnih grupa i medijski projekt ljudi i za
ljude koji se bore s ludim darovima obično nazivanima „psihičkim bolestima“. Umjesto
da naše živote pokušavamo uklopiti u konvencionalne okvire, mi stvaramo novu kulturu i
nov jezik koji rezonira s našim stvarnim iskustvima ludila.
„Freedom Center“ je nagrađivana zajednica podrške, zagovaranja i aktivističkog rada iz
zapadnog Massachusettsa. Vođena je od ljudi i za ljude etiketirane psihičkim
poremećajima ili koji prolaze kroz ekstremna stanja svijesti. „Freedom Center“ zalaže se
za pristup holističkim alternativama, za suosjećajnu brigu te teži dokidanju prisilnog
psihijatrijskog liječenja.
MEDICINSKA NAPOMENA:
Ovaj vodič napisan je u duhu uzajamne pomoći i podrške jednakih. Njegova namjera nije
profesionalno medicinsko savjetovanje. Svatko je različit, psihofarmaci su moćni te nagli
ili samostalni prekid uzimanja može ponekad biti opasan.
Sadržaj
Bilješka autora
Uvod
Smanjenje štete u kontekstu psihičkog zdravlja
Ključni izvori za daljnje učenje
Kritički osvrt na „psihičke poremećaje“ i psihijatriju
Opća deklaracija o psihičkim pravima i slobodama
Koliko je teško skidanje sa psihofarmaka?
Politika sustezanja (apstinencije)
Načela ovog vodiča
Kako psihofarmaci djeluju?
Ispravljaju li psihofarmaci vaše kemijske procese odnosno liječe bolest?
Koga okriviti? Sebe? Biološko naslijeđe? Ni jedno ni drugo?
Kako psihofarmaci djeluju na mozak?
Zašto ljudi smatraju psihofarmake korisnima?
Činjenice koje možda ne znate o psihofarmacima
Zdravstveni rizici psihofarmaka
Kako sustezanje (apstinencija) djeluje na vaš mozak i tijelo
Zašto ljudi žele prestati s korištenjem psihofarmaka?
Ostajanje na psihofarmacima i smanjenje štete
Želim se skinuti sa psihofarmaka ali mi liječnik ne dopušta: što da radim?
Prije nego započnete sa skidanjem s lijekova
Rad na strahu
Povremena upotreba: uzimanje lijekova s vremena na vrijeme
Koje su alternative korištenju psihofarmaka?
Skidanje s lijekova: korak po korak
Mislim da je nekome propisano previše lijekova, što trebam učiniti?
Pogled u budućnost
Pogovor: Posebne napomene
Izvori informacija
Zdravstveni stručnjaci u savjetu uredništva
Bilješka autora
Ovo je vodič koji sam ja htio imati dok sam uzimao psihofarmake. Prozac mi je neko
vrijeme pomagao, no onda me učinio maničnim i suicidalnim. Danima sam bio bolestan
nakon skidanja sa Zolofta, dok su me zdravstveni djelatnici uvjeravali da glumim.
Medicinske sestre koje su mi uzimale uzorke krvi da provjere razinu litija nikad mi nisu
objasnile da je to stoga da se provjeri toksičnost lijekova, a također mi je rečeno da su
Navane i ostali antipsihotici, koje sam uzimao da bi smirili moja divlja psihička stanja,
nužni zbog neispravnih kemijskih procesa u mozgu.
Uzimao sam različite psihofarmake tijekom nekoliko godina, ali me liječnici koji su ih
propisivali nikad nisu naveli da se osjećam osnaženo i informirano. Nisu mi objasnili
kako lijekovi djeluju, nisu sa mnom iskreno razgovarali o rizicima uzimanja, ponudili
alternative, niti pomogli da prekinem s uzimanjem kada sam to htio.
Informacija koje su mi bile potrebne nije bilo ili su bile nepotpune i netočne. Kad sam
napokon počeo učiti kako da mi bude bolje bez lijekova, nije to bilo zbog sustava
zdravstvene zaštite, već njemu usprkos.
Dok jedan dio mene uopće nije htio biti na psihofarmacima, drugi je očajnički trebao
pomoć. Moja je patnja bila vrlo ozbiljna: nekoliko pokušaja samoubojstva, glasovi koji su
me proganjali, ekstremno nepovjerenje, bizarna iskustva, skrivanje u vlastitom stanu,
sam, nesposoban da se brinem za sebe. Terapija nije djelovala, a nitko mi nije ponudio
drugačije opcije. Bio sam pod pritiskom da svoje tegobe vidim kao „biološki“ utemeljene
te koje „zahtijevaju“ liječenje lijekovima, umjesto da lijekove vidim kao jednu opciju
između puno drugih. Neko vrijeme lijekovi su se činili kao jedini izlaz za mene. Godine
su mi trebale da bih naučio da odgovori, i moja nada da mi bude bolje, leže u meni
samom.
Kad sam napokon napustio bolnice, rezidencijalne ustanove i skloništa za beskućnike u
kojima sam živio skoro godinu dana, započeo sam sâm istraživati. Počeo sam pažljivije
razmatrati svoje opcije, ne temeljeno na riječima dezinformiranih autoriteta koji bi mi
govorili što da radim, već temeljeno na mom vlastitom istraživanju i učenju. Taj me
proces doveo do suosnivanja Freedom Centra, grupe podrške iz zapadnog Massachusettsa
koja spaja ljude koji postavljaju slična pitanja.
Preko Freedom Centra otkrio sam da su mi bila uskraćena temeljna medicinska prava:
pravo na informirani pristanak, dobivanje informacija o mojoj dijagnozi i o lijekovima.
Shvatio sam da je neprimjeren tretman kakav sam ja prošao uobičajena praksa u
psihijatrijskoj struci. Naišao sam na razne studije zanemarene od strane vodećih medija,
uključujući i studije britanske udruge MIND i Britanskog psihološkog društva, koje su
potvrdile moja iskustva: većina liječnika nije informirana o skidanju s lijekova, često se
postavljaju i kao prepreka pacijentima te im ponekad takvim pristupom i naude.
Freedom Centar doveo me do rada s Projektom Icarus, a obje su ove zajednice uzajamne
podrške pomogle mnogim ljudima da donesu pametnije odluke – bilo da se radi o tome
da se nastave uzimati lijekovi kada su korisni ili da se istraži mogućnost da ih se prestane
uzimati kad više nisu korisni. Mnogi od nas žive bez psihofarmaka za koje su nam
liječnici govorili da će nam trebati cijeloga života te, usprkos dijagnozi shizoafektivnog
poremećaja – shizofrenije, ja već preko petnaest godina ne uzimam lijekove.
Ovaj vodič skup je najboljih informacija na koje smo naišli i najvažnijih lekcija
naučenih u Freedom Centru i Projektu Icarus. Vodič nije savršen, te ovim putem
pozivam sve da sa svojim iskustvima i istraživanjima pridonesu budućim izdanjima, no
ipak se nadam da može biti koristan. -
http://www.ludruga.org/razno/vodic-za-skidanje-sa-psihofarmaka.pdf
0
Živimo u svijetu koji je,
kad su posrijedi lijekovi,
podosta lud.
S jedne strane, tu je Rat protiv droga zbog kojeg su neke droge ilegalne, koji preplavljuje
zatvore i koji nije zaustavio upotrebu droga. Zatim tu su prihvatljive droge kao alkohol i
duhan koje se oglašava posvuda s obećanjima o sreći i uspjehu dok uzrokuju široko
rasprostranjenu ovisnost, bolest i smrt. Legalno propisani lijekovi poput stimulansa, onih
protiv bolova te anksiolitika, jednako su riskantni i stvaraju ovisnost kao i droge, samo s
liječničkim pečatom i dopuštenjem. Zatim tu su neuroleptici, litij i antiepileptici, koji
imaju vrlo rizične i štetne nuspojave, ali pomažu snalaženju i otupljuju svijest kad se ljudi
osjećaju van kontrole, te ih stoga nazivamo „antipsihoticima“ i „stabilizatorima
raspoloženja“.
Kad je riječ o spomenutim lijekovima, životi su u pitanju bilo zbog ovisnosti, štetnih
nuspojava ili rizika sličnih emocionalnim krizama i ludilu. Rezultat te činjenice zajedno s
konfuznim porukama društva o lijekovima jest strah. Lijekovi postaju anđeli ili demoni.
Trebamo ili ostati na njima pod svaku cijenu ili se skinuti pod svaku cijenu. Ili samo
gledamo rizike ili smo toliko prestrašeni da bismo uopće mogli vidjeli koji su rizici.
Nema kompromisa: crno je ili bijelo, sve ili ništa.
Lako je zapasti u jednoumna razmišljanja kad su posrijedi psihofarmaci. Oni koji se
zalažu za uzimanje lijekova fokusiraju se na rizike psihoze ili ekstremnih emocionalnih
stanja, dok se oni koji se zalažu protiv fokusiraju na rizike uzimanja lijekova. Međutim,
misao vodilja ovog vodiča i filozofija našeg rada na zalaganju za izbor u liječenju unutar
Freedom Centra i Projekta Icarus jest da je mišljenje „ili jedno ili drugo“ vezano uz
lijekove zapravo veliki dio problema.
kad su posrijedi lijekovi,
podosta lud.
S jedne strane, tu je Rat protiv droga zbog kojeg su neke droge ilegalne, koji preplavljuje
zatvore i koji nije zaustavio upotrebu droga. Zatim tu su prihvatljive droge kao alkohol i
duhan koje se oglašava posvuda s obećanjima o sreći i uspjehu dok uzrokuju široko
rasprostranjenu ovisnost, bolest i smrt. Legalno propisani lijekovi poput stimulansa, onih
protiv bolova te anksiolitika, jednako su riskantni i stvaraju ovisnost kao i droge, samo s
liječničkim pečatom i dopuštenjem. Zatim tu su neuroleptici, litij i antiepileptici, koji
imaju vrlo rizične i štetne nuspojave, ali pomažu snalaženju i otupljuju svijest kad se ljudi
osjećaju van kontrole, te ih stoga nazivamo „antipsihoticima“ i „stabilizatorima
raspoloženja“.
Kad je riječ o spomenutim lijekovima, životi su u pitanju bilo zbog ovisnosti, štetnih
nuspojava ili rizika sličnih emocionalnim krizama i ludilu. Rezultat te činjenice zajedno s
konfuznim porukama društva o lijekovima jest strah. Lijekovi postaju anđeli ili demoni.
Trebamo ili ostati na njima pod svaku cijenu ili se skinuti pod svaku cijenu. Ili samo
gledamo rizike ili smo toliko prestrašeni da bismo uopće mogli vidjeli koji su rizici.
Nema kompromisa: crno je ili bijelo, sve ili ništa.
Lako je zapasti u jednoumna razmišljanja kad su posrijedi psihofarmaci. Oni koji se
zalažu za uzimanje lijekova fokusiraju se na rizike psihoze ili ekstremnih emocionalnih
stanja, dok se oni koji se zalažu protiv fokusiraju na rizike uzimanja lijekova. Međutim,
misao vodilja ovog vodiča i filozofija našeg rada na zalaganju za izbor u liječenju unutar
Freedom Centra i Projekta Icarus jest da je mišljenje „ili jedno ili drugo“ vezano uz
lijekove zapravo veliki dio problema.
0
Smanjenje štete u kontekstu psihičkog zdravlja
Jednoumni pristupi obrazovanju o drogama i seksu uče nas apstinenciji, „samo reci ne“,
jedan pristup za sve. To djeluje kod nekih ljudi, ali kod većine ne, te se ljude koji ne
slijede model osuđuje, a ne pomaže im se.
„Smanjenje štete“ je drugačije: pragmatično, ne dogmatično. Smanjenje štete je
međunarodni pokret u zdravstvenom obrazovanju zajednice koji prepoznaje da ne postoji
jedino rješenje za sve, nema općih standarda „uspjeha“ ili „promašaja“. Riješiti se
problema nije nužno jedini način. Umjesto toga, smanjenje štete prihvaća ljude u stanju u
kakvom jesu te ih obrazuje da donose informirane i promišljene odluke koje umanjuju
rizike i povećavaju dobrostanje. Ljudi trebaju informacije, opcije, izvore i podršku tako
da mogu krenuti prema zdravijem načinu življenja – svojim tempom i pod svojim
uvjetima.
Primjena filozofije smanjenja štete na psihičko zdravlje nov je, ali rastući pristup. Takav
pristup znači da ne treba uvijek nastojati eliminirati „simptome“ ili prestati uzimati sve
lijekove. On prepoznaje da ljudi već uzimaju psihofarmake, da se s njih već žele skinuti, i
da se već živi sa simptomima – te da u ovoj kompliciranoj stvarnosti ljudi trebaju stvarnu
pomoć, a ne osudu. On ohrabruje balansiranje između različitih rizika posrijedi: štete od
ekstremnih stanja, štetnih učinaka lijekova, diskriminirajućeg etiketiranja i traumatične
hospitalizacije.
Donošenje odluka smanjenja štete znači iskreno razmatranje svih strana jednadžbe: kako
lijekovi mogu pomoći životu koji se osjeća izvan kontrole, koliko rizični ti isti lijekovi
mogu biti te kakvu ulogu imaju opcije i alternative. Svaka odluka u sebi nosi proces
eksperimentiranja i učenja, uključujući učenje na vlastitim greškama te mijenjanje
vlastitih ciljeva po putu. Smanjenje štete sve to prihvaća, vjerujući da je bit bilo kojeg
zdravog života sposobnost da se osnaži.
Svačije je iskustvo drukčije.
Nema recepta kako se skidati sa psihofarmaka. Ono čega ima, i ono što ovaj vodič
predstavlja, jest neko zajedničko iskustvo, osnovno istraživanje te dijeljenje važnih
informacija koje taj proces mogu potencijalno učiniti manje teškim. Mnogi uspješno
prekinu s uzimanjem psihofarmaka sa ili bez nečijeg vodstva, dok je drugima to vrlo
teško. Mnogi nastavljaju uzmati lijekove zato što su njihove dobrobiti veće od njihovih
nedostataka. Ali veliki dio ostaje na lijekovima da nikada ne istražuje opcije, jednostavno
stoga što ne znaju da postoje drugačiji putevi.
Kad se oslanjamo samo na liječnike, televiziju i ustaljene izvore informacija može nam se
činiti nemogućim da se sa svojim emocionalnim ekstremima nosimo bez lijekova. Možda
nismo nigdje drugdje čuli da netko bez lijekova prolazi ono što mi prolazimo. Možda je
propisivanje terapije bio početak toga da ljudi počnu ozbiljno shvaćati našu potrebu za
pomoći i lijekovi su nam se činili kao jedini način na koji se prepoznaje težina problema
koji su izvan kontrole. A kad svi oko nas počnu smatrati da su lijekovi neophodni za naš
opstanak, razmišljati o novim putevima može izgledati preriskantno da bi se tako nešto
pokušalo.
Mnogima od nas psihofarmaci pomažu, ali ne znamo točno kako djeluju ili koje su druge
opcije. Nekima od nas lijekovi nikad nisu koristili ili su nam, pak, pogoršavali stanja te
smo bili spremni probati živjeti bez njih. Ljudi su katkad rastrgani između rizika ostajanja
na lijekovima i rizika skidanja, ili uzimaju nekoliko lijekova i sumnjaju da ne trebaju baš
sve. Ostali možda žele prestati, ali nije pravo vrijeme ili su pokušali u prošlosti, iskusili
povratak užasnih simptoma i odlučili da ih za sada nastave uzimati.
Naši putevi k ozdravljenju su jedinstveni. Nekima od nas nisu bile potrebne nikakve
promjene stila života; vrijeme i strpljenje radilo je za nas. Drugima će možda biti
potrebne velike promjene u prehrani, na poslu, obiteljskom životu, vezama; možda će
nam trebati da se više usredotočimo na brigu o sebi, izražavanje, kreativnost i umjetnost;
usvojiti drugačije pristupe kao što su podrška jednakih, terapija, travarstvo, akupunktura
ili homeopatija; ili naći nove životne interese kao npr. školovanje ili povezivanje s
prirodom. Možda otkrijemo da je prvi korak dobro se naspavati; ili da nam je potrebna
strukura koja bi nam pomogla da se motiviramo; ili ćemo morati prestati uzimati bilo
kakve droge ili alkohol. Naši prioriteti mogu biti da nađemo dom ili novi posao; trebat
ćemo uspostaviti čvršću mrežu prijatelja kojima vjerujemo; ili će biti važno da iskrenije
progovorimo, koliko god to bilo ranjivo, o onome što proživljavamo.
Proces ćemo možda osjećati kao tajanstven i proizvoljan pa je stoga od ključne važnosti
stav pun prihvaćanja i strpljenja. Učenje podrazumijeva pokušaje i pogreške.
Budući da je svatko od nas jedinstven, izgleda kao da navigiramo kroz labirint,
gubeći se te ponovo pronalazeći našu putanju, stvarajući po putu svoju vlastitu
kartu.
Jednoumni pristupi obrazovanju o drogama i seksu uče nas apstinenciji, „samo reci ne“,
jedan pristup za sve. To djeluje kod nekih ljudi, ali kod većine ne, te se ljude koji ne
slijede model osuđuje, a ne pomaže im se.
„Smanjenje štete“ je drugačije: pragmatično, ne dogmatično. Smanjenje štete je
međunarodni pokret u zdravstvenom obrazovanju zajednice koji prepoznaje da ne postoji
jedino rješenje za sve, nema općih standarda „uspjeha“ ili „promašaja“. Riješiti se
problema nije nužno jedini način. Umjesto toga, smanjenje štete prihvaća ljude u stanju u
kakvom jesu te ih obrazuje da donose informirane i promišljene odluke koje umanjuju
rizike i povećavaju dobrostanje. Ljudi trebaju informacije, opcije, izvore i podršku tako
da mogu krenuti prema zdravijem načinu življenja – svojim tempom i pod svojim
uvjetima.
Primjena filozofije smanjenja štete na psihičko zdravlje nov je, ali rastući pristup. Takav
pristup znači da ne treba uvijek nastojati eliminirati „simptome“ ili prestati uzimati sve
lijekove. On prepoznaje da ljudi već uzimaju psihofarmake, da se s njih već žele skinuti, i
da se već živi sa simptomima – te da u ovoj kompliciranoj stvarnosti ljudi trebaju stvarnu
pomoć, a ne osudu. On ohrabruje balansiranje između različitih rizika posrijedi: štete od
ekstremnih stanja, štetnih učinaka lijekova, diskriminirajućeg etiketiranja i traumatične
hospitalizacije.
Donošenje odluka smanjenja štete znači iskreno razmatranje svih strana jednadžbe: kako
lijekovi mogu pomoći životu koji se osjeća izvan kontrole, koliko rizični ti isti lijekovi
mogu biti te kakvu ulogu imaju opcije i alternative. Svaka odluka u sebi nosi proces
eksperimentiranja i učenja, uključujući učenje na vlastitim greškama te mijenjanje
vlastitih ciljeva po putu. Smanjenje štete sve to prihvaća, vjerujući da je bit bilo kojeg
zdravog života sposobnost da se osnaži.
Svačije je iskustvo drukčije.
Nema recepta kako se skidati sa psihofarmaka. Ono čega ima, i ono što ovaj vodič
predstavlja, jest neko zajedničko iskustvo, osnovno istraživanje te dijeljenje važnih
informacija koje taj proces mogu potencijalno učiniti manje teškim. Mnogi uspješno
prekinu s uzimanjem psihofarmaka sa ili bez nečijeg vodstva, dok je drugima to vrlo
teško. Mnogi nastavljaju uzmati lijekove zato što su njihove dobrobiti veće od njihovih
nedostataka. Ali veliki dio ostaje na lijekovima da nikada ne istražuje opcije, jednostavno
stoga što ne znaju da postoje drugačiji putevi.
Kad se oslanjamo samo na liječnike, televiziju i ustaljene izvore informacija može nam se
činiti nemogućim da se sa svojim emocionalnim ekstremima nosimo bez lijekova. Možda
nismo nigdje drugdje čuli da netko bez lijekova prolazi ono što mi prolazimo. Možda je
propisivanje terapije bio početak toga da ljudi počnu ozbiljno shvaćati našu potrebu za
pomoći i lijekovi su nam se činili kao jedini način na koji se prepoznaje težina problema
koji su izvan kontrole. A kad svi oko nas počnu smatrati da su lijekovi neophodni za naš
opstanak, razmišljati o novim putevima može izgledati preriskantno da bi se tako nešto
pokušalo.
Mnogima od nas psihofarmaci pomažu, ali ne znamo točno kako djeluju ili koje su druge
opcije. Nekima od nas lijekovi nikad nisu koristili ili su nam, pak, pogoršavali stanja te
smo bili spremni probati živjeti bez njih. Ljudi su katkad rastrgani između rizika ostajanja
na lijekovima i rizika skidanja, ili uzimaju nekoliko lijekova i sumnjaju da ne trebaju baš
sve. Ostali možda žele prestati, ali nije pravo vrijeme ili su pokušali u prošlosti, iskusili
povratak užasnih simptoma i odlučili da ih za sada nastave uzimati.
Naši putevi k ozdravljenju su jedinstveni. Nekima od nas nisu bile potrebne nikakve
promjene stila života; vrijeme i strpljenje radilo je za nas. Drugima će možda biti
potrebne velike promjene u prehrani, na poslu, obiteljskom životu, vezama; možda će
nam trebati da se više usredotočimo na brigu o sebi, izražavanje, kreativnost i umjetnost;
usvojiti drugačije pristupe kao što su podrška jednakih, terapija, travarstvo, akupunktura
ili homeopatija; ili naći nove životne interese kao npr. školovanje ili povezivanje s
prirodom. Možda otkrijemo da je prvi korak dobro se naspavati; ili da nam je potrebna
strukura koja bi nam pomogla da se motiviramo; ili ćemo morati prestati uzimati bilo
kakve droge ili alkohol. Naši prioriteti mogu biti da nađemo dom ili novi posao; trebat
ćemo uspostaviti čvršću mrežu prijatelja kojima vjerujemo; ili će biti važno da iskrenije
progovorimo, koliko god to bilo ranjivo, o onome što proživljavamo.
Proces ćemo možda osjećati kao tajanstven i proizvoljan pa je stoga od ključne važnosti
stav pun prihvaćanja i strpljenja. Učenje podrazumijeva pokušaje i pogreške.
Budući da je svatko od nas jedinstven, izgleda kao da navigiramo kroz labirint,
gubeći se te ponovo pronalazeći našu putanju, stvarajući po putu svoju vlastitu
kartu.
0
Ključni izvori za daljnje učenje
Ovaj se vodič posebno oslanja na studije koje je provela vodeća britanska udruga MIND;
zatim profesionalna udruga Britansko psihološko društvo; na izdanja Peter Lehmann
Publishing; na izdanja preživjelih psihijatrije; na djelo Roberta Whitakera i na internet
stranicu Beyond Meds.
MIND “Making Sense of Coming Off Psychiatric Drugs”
http://bit.ly/yPjusy
slobodan prijevod: MIND (eng. "um", a također i "brinuti za nekoga, nešto")
“Razumijevanje skidanja sa psihofarmaka”
“Recent Advances in Understanding Mental Illness and Psychotic Experiences”
Report by The British Psychological Society Division of Clinical Psychology
http://bit.ly/fC7BGf
slobodan prijevod: “Trenutni napretci u shvaćanju psihičkih bolesti i psihotičnih
iskustava” Izvještaj Britanskog psihološkog društva, Odjela za kliničku psihologiju
Coming Off Psychiatric Drugs: Successful Withdrawal from Neuroleptics,
Antidepressants, Lithium, Carbamazepine and Tranquilizers
edited by Peter Lehmann, www.peter-lehmann-publishing.com
slobodan prijevod: “Skidanje sa psihofarmaka: uspješno sustezanje od neuroleptika,
antidepresiva, litija, karbamzepina i sedativa"
Anatomy of an Epidemic: Magic Bullets, Psychiatric Drugs, and the Astonishing Rise of
Mental Illness in America
by Robert Whitaker, Crown Books 2010.
slobodan prijevod: Anatomija epidemije: Magična rješenja, psihofarmaci i zapanjujuć
porast psihičkih bolesti u Americi
Beyond Meds website
www.beyondmeds.com
slobodan prijevod: web stranica „Onkraj lijekova”
“Addressing Non-Adherence to Antipsychotic Medication: a Harm-Reduction Approach”
by Matthew Aldridge, Journal of Psychiatric Mental Health Nursing, Feb, 2012
http://bit.ly/wbUA6A
slobodan prijevod: “O nepridržavanju uzimanja propisanih antipsihotičkih lijekova:
pristup smanjenja štete”
Coming Off Psychiatric Drugs: A Harm Reduction Approach - video
O4bdG601k4k, http://bit.ly/zAMTRF
slobodan prijevod: Skidanje s psihofarmaka: pristup smanjenja štete – video
Kritički osvrt na "psihičke poremećaje" i psihijatriju
Liječnici stavljaju ljude na psihofarmake zbog iskustva označenih kao "psihički
poremećaji": ekstremna emocionalna uznemirenost, preplavljujuća patnja, divlje
promjene raspoloženja, neuobičajna uvjerenja, narušena ponašanja i tajanstvena stanja
ludila. Trenutno milijuni ljudi diljem svijeta, uključujući dojenčad i starije, uzimaju
psihofarmake kada su im dijagnosticirani bipolarni poremećaj, shizofrenija, depresija,
tjeskoba, deficit pažnje, opsesivno-kompulzivni ili post-traumatski stresni poremećaj.
Brojke rastu svakodnevno.
Za mnoge ljude, psihofarmaci su vrlo korisni. Kočenje u životu izvan kontrole,
omogućavanje funkcioniranja na poslu, u školi i u odnosima, omogućavanje da se dobro
naspava te obuzdavanje emocionalne krajnosti – sve se to može vidjeti kao životni spas.
Osjećaj olakšanja je ponekad dramatičan, lijekovi mogu potaknuti vrlo snažne emocije,
pa čak i osjećaje spasenja. Dok jednima pomoć psihofarmaka ostavlja malo prostora za
dvojbe, drugi doživljavaju ove lijekove kao negativne, štetne, pa čak i opasne po život.
Kao rezultat toga, rijetkost je u društvu pronaći jasno razumijevanje o tome kako i zašto ti
lijekovi djeluju, ili iskrenu raspravu o rizicima, alternativama, te kako prekinuti s tim
lijekovima, ako ljudi žele.
Liječnici i televizijske reklame poručuju ljudima da su psihofarmaci potrebni za bolest
temeljenu na biološkom naslijeđu, baš kao inzulin za dijabetes. Oni promiču ideju da
lijekovi ispravljaju kemijsku neravnotežu i popravljaju abnormalnosti mozga. Istina je
ustvari drugačija. "Biološko naslijeđe" i "kemijska neravnoteža" su pojednostavljeni
govorni mamci koji uvjeravaju ljude da polože svoju vjeru u liječnike i brze popravke.
Ove su riječi u stvari mnogo kompliciranije i nejasnije. Biološki čimbenici (kao što su
prehrana, odmor ili alergije na hranu) utječu na sva naša iskustva: biološki “uzroci” ili
“temelji” usađuju uvjerenje da je lijek ključno rješenje naših problema. Reći da nešto ima
biološki uzrok, osnovu ili podupiranje, šalje poruku da rješenje mora uvijek biti
medicinsko i da "tretman" mora sadržavati psihofarmake. Kad ljudi imaju dijagnozu i
počnu uzimati lijekove, lako je razmišljati da su lijekovi fizički neophodni za
preživljavanje.
Ne samo da nema čvrste znanosti iza nazora na psihičke poremećaje kao na jednostavne
neispravnosti biologije “korigirane” lijekovima, nego se mnogi ljudi čak i s najtežim
dijagnozama shizofrenije ili bipolarnog poremećaja posve oporavljaju bez lijekova.
Iskustva koja se označuju kao psihički poremećaji nisu "neizlječiva" niti uvijek
"doživotna": ona su više tajanstvena i nepredvidiva. Za neke su ljude psihofarmaci
korisni alati koji mijenjaju svijest u koristan način, ali oni nisu medicinski neophodni
tretmani za bolest. Jednom kad se ovo spozna, više opcija postaje zamislivo. I
potencijalni rizici od psihofarmaka podliježu pomnijem ispitivanju, jer su vrlo ozbiljni –
uključujući kronične bolesti, psihička oštećenja, ovisnost, pogoršanje psihijatrijskih
simptoma, pa čak i rizik od prerane smrti.
Psihofarmaci su postali industrija vrijedna više milijardi dolara, nalik naftnoj i vojnoj, a
tvrtke imaju poticaj i sredstva za prikrivanje činjenica o njihovim proizvodima. Pogledate
li pažljivo istraživanja i proučite izbliza tvrdnje zdravstvenog sustava, otkrit ćete sasvim
drugačiju sliku nego što nas uvjeravaju farmacutske tvrtke i mnogi liječnici. Tvrtke
aktivno izostavljaju točne procjene rizika od lijekova, zavaravaju pacijente o tome koliko
su kontroverzne teorije psihičkih poremećaja, promiču pogrešno razumijevanje toga kako
psihofarmaci uistinu djeluju, ne ulažu sredstva i ne objavljuju istraživanja o alternativnim
pristupima te zamagljuju ulogu traume i ugnjetavanja u psihičkim patnjama. Za velik dio
zdravstvenog sustava vrijedi izreka “jedna veličina za sve” bez obzira na cijenu po
čovjeka: skandali rastu, a prijevare i korupcije oko nekih psihofarmaka dosežu razmjere
duhanske industrije.
Ovaj se vodič posebno oslanja na studije koje je provela vodeća britanska udruga MIND;
zatim profesionalna udruga Britansko psihološko društvo; na izdanja Peter Lehmann
Publishing; na izdanja preživjelih psihijatrije; na djelo Roberta Whitakera i na internet
stranicu Beyond Meds.
MIND “Making Sense of Coming Off Psychiatric Drugs”
http://bit.ly/yPjusy
slobodan prijevod: MIND (eng. "um", a također i "brinuti za nekoga, nešto")
“Razumijevanje skidanja sa psihofarmaka”
“Recent Advances in Understanding Mental Illness and Psychotic Experiences”
Report by The British Psychological Society Division of Clinical Psychology
http://bit.ly/fC7BGf
slobodan prijevod: “Trenutni napretci u shvaćanju psihičkih bolesti i psihotičnih
iskustava” Izvještaj Britanskog psihološkog društva, Odjela za kliničku psihologiju
Coming Off Psychiatric Drugs: Successful Withdrawal from Neuroleptics,
Antidepressants, Lithium, Carbamazepine and Tranquilizers
edited by Peter Lehmann, www.peter-lehmann-publishing.com
slobodan prijevod: “Skidanje sa psihofarmaka: uspješno sustezanje od neuroleptika,
antidepresiva, litija, karbamzepina i sedativa"
Anatomy of an Epidemic: Magic Bullets, Psychiatric Drugs, and the Astonishing Rise of
Mental Illness in America
by Robert Whitaker, Crown Books 2010.
slobodan prijevod: Anatomija epidemije: Magična rješenja, psihofarmaci i zapanjujuć
porast psihičkih bolesti u Americi
Beyond Meds website
www.beyondmeds.com
slobodan prijevod: web stranica „Onkraj lijekova”
“Addressing Non-Adherence to Antipsychotic Medication: a Harm-Reduction Approach”
by Matthew Aldridge, Journal of Psychiatric Mental Health Nursing, Feb, 2012
http://bit.ly/wbUA6A
slobodan prijevod: “O nepridržavanju uzimanja propisanih antipsihotičkih lijekova:
pristup smanjenja štete”
Coming Off Psychiatric Drugs: A Harm Reduction Approach - video
O4bdG601k4k, http://bit.ly/zAMTRF
slobodan prijevod: Skidanje s psihofarmaka: pristup smanjenja štete – video
Kritički osvrt na "psihičke poremećaje" i psihijatriju
Liječnici stavljaju ljude na psihofarmake zbog iskustva označenih kao "psihički
poremećaji": ekstremna emocionalna uznemirenost, preplavljujuća patnja, divlje
promjene raspoloženja, neuobičajna uvjerenja, narušena ponašanja i tajanstvena stanja
ludila. Trenutno milijuni ljudi diljem svijeta, uključujući dojenčad i starije, uzimaju
psihofarmake kada su im dijagnosticirani bipolarni poremećaj, shizofrenija, depresija,
tjeskoba, deficit pažnje, opsesivno-kompulzivni ili post-traumatski stresni poremećaj.
Brojke rastu svakodnevno.
Za mnoge ljude, psihofarmaci su vrlo korisni. Kočenje u životu izvan kontrole,
omogućavanje funkcioniranja na poslu, u školi i u odnosima, omogućavanje da se dobro
naspava te obuzdavanje emocionalne krajnosti – sve se to može vidjeti kao životni spas.
Osjećaj olakšanja je ponekad dramatičan, lijekovi mogu potaknuti vrlo snažne emocije,
pa čak i osjećaje spasenja. Dok jednima pomoć psihofarmaka ostavlja malo prostora za
dvojbe, drugi doživljavaju ove lijekove kao negativne, štetne, pa čak i opasne po život.
Kao rezultat toga, rijetkost je u društvu pronaći jasno razumijevanje o tome kako i zašto ti
lijekovi djeluju, ili iskrenu raspravu o rizicima, alternativama, te kako prekinuti s tim
lijekovima, ako ljudi žele.
Liječnici i televizijske reklame poručuju ljudima da su psihofarmaci potrebni za bolest
temeljenu na biološkom naslijeđu, baš kao inzulin za dijabetes. Oni promiču ideju da
lijekovi ispravljaju kemijsku neravnotežu i popravljaju abnormalnosti mozga. Istina je
ustvari drugačija. "Biološko naslijeđe" i "kemijska neravnoteža" su pojednostavljeni
govorni mamci koji uvjeravaju ljude da polože svoju vjeru u liječnike i brze popravke.
Ove su riječi u stvari mnogo kompliciranije i nejasnije. Biološki čimbenici (kao što su
prehrana, odmor ili alergije na hranu) utječu na sva naša iskustva: biološki “uzroci” ili
“temelji” usađuju uvjerenje da je lijek ključno rješenje naših problema. Reći da nešto ima
biološki uzrok, osnovu ili podupiranje, šalje poruku da rješenje mora uvijek biti
medicinsko i da "tretman" mora sadržavati psihofarmake. Kad ljudi imaju dijagnozu i
počnu uzimati lijekove, lako je razmišljati da su lijekovi fizički neophodni za
preživljavanje.
Ne samo da nema čvrste znanosti iza nazora na psihičke poremećaje kao na jednostavne
neispravnosti biologije “korigirane” lijekovima, nego se mnogi ljudi čak i s najtežim
dijagnozama shizofrenije ili bipolarnog poremećaja posve oporavljaju bez lijekova.
Iskustva koja se označuju kao psihički poremećaji nisu "neizlječiva" niti uvijek
"doživotna": ona su više tajanstvena i nepredvidiva. Za neke su ljude psihofarmaci
korisni alati koji mijenjaju svijest u koristan način, ali oni nisu medicinski neophodni
tretmani za bolest. Jednom kad se ovo spozna, više opcija postaje zamislivo. I
potencijalni rizici od psihofarmaka podliježu pomnijem ispitivanju, jer su vrlo ozbiljni –
uključujući kronične bolesti, psihička oštećenja, ovisnost, pogoršanje psihijatrijskih
simptoma, pa čak i rizik od prerane smrti.
Psihofarmaci su postali industrija vrijedna više milijardi dolara, nalik naftnoj i vojnoj, a
tvrtke imaju poticaj i sredstva za prikrivanje činjenica o njihovim proizvodima. Pogledate
li pažljivo istraživanja i proučite izbliza tvrdnje zdravstvenog sustava, otkrit ćete sasvim
drugačiju sliku nego što nas uvjeravaju farmacutske tvrtke i mnogi liječnici. Tvrtke
aktivno izostavljaju točne procjene rizika od lijekova, zavaravaju pacijente o tome koliko
su kontroverzne teorije psihičkih poremećaja, promiču pogrešno razumijevanje toga kako
psihofarmaci uistinu djeluju, ne ulažu sredstva i ne objavljuju istraživanja o alternativnim
pristupima te zamagljuju ulogu traume i ugnjetavanja u psihičkim patnjama. Za velik dio
zdravstvenog sustava vrijedi izreka “jedna veličina za sve” bez obzira na cijenu po
čovjeka: skandali rastu, a prijevare i korupcije oko nekih psihofarmaka dosežu razmjere
duhanske industrije.
0
U tom složenom kulturnom okruženju, ljudi trebaju točne informacije o mogućim
rizicima i koristima, da bi mogli donositi vlastite odluke. Prečesto, ljudi koji trebaju
pomoć oko smanjenja ili prestanka uzimanja ovih lijekova ostaju bez potpore ili vodstva.
Ponekad ih se čak tretira kao da je želja za prestankom uzimanja lijekova sama po sebi
znak psihičke bolesti – i potreba za još lijekova.
U raspravi o "rizicima" i "opasnostima", važno je shvatiti da sav život uključuje rizik:
svatko od nas dnevno donosi odluke da prihvati razumne rizike, kao što su vožnja
automobila, rad na stresnom poslu ili pijenje alkohola. Možda neće biti moguće točno
predvidjeti kako će rizici utjecati na nas ili kako izbjeći rizik u potpunosti, ali je važno
znati što više o tome koji su rizici. Razmatrati rizike liječenja lijekovima također znači
razmatrati rizike emocionalne uznemirenosti ili same "psihoze", i donošenje najboljeg
rješenja za sebe. Možda psihofarmaci jesu najbolja opcija za vas s obzirom na okolnosti i
situaciju ili možda želite pokušati smanjiti ili prekinuti. Ovaj vas vodič ne namjerava
uvjeravati u jedan ili drugi način, nego vam pokušava pomoći u edukaciji o
mogućnostima ako se odlučite za istraživanje o skidanju sa psihofarmaka.
Zbog pristranosti oko zagovaranja lijekova, malo je istraženo o sustezanju od
psihofarmaka. Temeljili smo ovaj vodič na najboljim dostupnim informacijama,
uključujući izvrsne izvore iz Velike Britanije, i radili s grupom profesionalnih
zdravstvenih savjetnika (vidi str. 51), uključujući psihijatre, medicinsko osoblje i
alternativne liječnike koji svi imaju kliničko iskustvo u pomaganju ljudima da se skinu s
lijekova. Također smo se poslužili zajedničkom mudrošću međunarodne mreže jednakih,
saveznika, kolega, aktivista te iscjelitelja koji su povezani s Freedom Centrom i
Projektom Icarus te internetskim stranicama kao što su Beyond Meds (Onkraj lijekova).
Podržavamo vas da koristite ovaj vodič ne kao krajnji izvor nego kao referentnu
točku kako bi započeli svoje vlastito istraživanje i učenje. I nadamo se da ćete ono što
ste naučili podijeliti s drugima i time pridonijeti idućim izdanjima.
rizicima i koristima, da bi mogli donositi vlastite odluke. Prečesto, ljudi koji trebaju
pomoć oko smanjenja ili prestanka uzimanja ovih lijekova ostaju bez potpore ili vodstva.
Ponekad ih se čak tretira kao da je želja za prestankom uzimanja lijekova sama po sebi
znak psihičke bolesti – i potreba za još lijekova.
U raspravi o "rizicima" i "opasnostima", važno je shvatiti da sav život uključuje rizik:
svatko od nas dnevno donosi odluke da prihvati razumne rizike, kao što su vožnja
automobila, rad na stresnom poslu ili pijenje alkohola. Možda neće biti moguće točno
predvidjeti kako će rizici utjecati na nas ili kako izbjeći rizik u potpunosti, ali je važno
znati što više o tome koji su rizici. Razmatrati rizike liječenja lijekovima također znači
razmatrati rizike emocionalne uznemirenosti ili same "psihoze", i donošenje najboljeg
rješenja za sebe. Možda psihofarmaci jesu najbolja opcija za vas s obzirom na okolnosti i
situaciju ili možda želite pokušati smanjiti ili prekinuti. Ovaj vas vodič ne namjerava
uvjeravati u jedan ili drugi način, nego vam pokušava pomoći u edukaciji o
mogućnostima ako se odlučite za istraživanje o skidanju sa psihofarmaka.
Zbog pristranosti oko zagovaranja lijekova, malo je istraženo o sustezanju od
psihofarmaka. Temeljili smo ovaj vodič na najboljim dostupnim informacijama,
uključujući izvrsne izvore iz Velike Britanije, i radili s grupom profesionalnih
zdravstvenih savjetnika (vidi str. 51), uključujući psihijatre, medicinsko osoblje i
alternativne liječnike koji svi imaju kliničko iskustvo u pomaganju ljudima da se skinu s
lijekova. Također smo se poslužili zajedničkom mudrošću međunarodne mreže jednakih,
saveznika, kolega, aktivista te iscjelitelja koji su povezani s Freedom Centrom i
Projektom Icarus te internetskim stranicama kao što su Beyond Meds (Onkraj lijekova).
Podržavamo vas da koristite ovaj vodič ne kao krajnji izvor nego kao referentnu
točku kako bi započeli svoje vlastito istraživanje i učenje. I nadamo se da ćete ono što
ste naučili podijeliti s drugima i time pridonijeti idućim izdanjima.
0
Opća deklaracija o psihičkim pravima i slobodama
1.
Svako ljudsko biće stvoreno je različito.
Svako ljudsko biće ima pravo biti psihički slobodno i neovisno.
2.
Svako ljudsko biće ima pravo osjećati, vidjeti, čuti, osjetiti, zamisliti, vjerovati ili iskusiti
bilo što, na bilo koji način i u bilo koje vrijeme.
3.
Svako ljudsko biće ima pravo ponašati se na bilo koji način sve dok ne nanosi štetu
drugima ili narušava tuđe dostojanstvo ili zakone pravosuđa.
4.
Da nijedno ljudsko biće neće biti bez pristanka podvrgnuto zatvaranju u instituciju,
vezivanju, kažnjavanju, medicinskoj ili psihološkoj intervenciji u namjeri da se
kontrolira, ograniči ili mijenja misli, osjećaje ili iskustva osobe.
Koliko je teško skidanje sa psihofarmaka?
Radeći sa stotinama ljudi tijekom mnogo godina, otkrili smo da ne postoji način kako
predvidjeti kako će teći proces skidanja s lijekova. Uistinu ne postoji način da unaprijed
znamo tko može, a tko ne biti dobro bez psihofarmaka, tko može biti dobro s manje
lijekova ili na manjim dozama, ili koliko teško će to biti. Susreli smo se i s onima koji su
se riješili lijekova nakon više od dvadeset godina uzimanja, one koji odluče nastaviti
uzimati lijekove nakon što su na njima godinu dana ili manje i one koji se bore s
dugoročnim sustezanjem. Zato što je skidanje s lijekova potencijalno moguće za
svakoga, jedini način da se zaista sazna je da se proba polako i oprezno, te tako
vidimo kako ide, a i da ostavimo otvorenu mogućnost ostajanja na njima. Svi bi
trebali imati mogućnost to istražiti. MIND studija, vodeća udruga za psihičko zdravlje u
Velikoj Britaniji, potvrđuje naše iskustvo. U MIND-u su otkrili da „Duljina vremena na
lijekovima izranja kao glavni faktor koji najjasnije utječe na uspješnost skidanja. Četiri
od pet osoba (81%) koje su bile na lijekovima manje od šest mjeseci su uspjele prestati.
Nasuprot tome, manje od polovice (44%) osoba koje su na lijekovima bile više od pet
godina su također uspjele u skidanju s lijekova. (Samo nešto više od pola njih koji su bili
na lijekovima između šest mjeseci i pet godina su uspjeli.)” Suočavajući se s ovim
nepoznanicama znači ostajanje fleksibilnim i učenje po putu: potpuni prestanak može i ne
mora biti dobar za vas, ali svatko može postati osnaženiji.
Politika sustezanja (apstinencije)
Na neki način tema skidanja sa psihofarmaka je dubinsko političko pitanje. Osobe svih
ekonomskih i obrazovnih statusa uspješno smanje ili zauvijek prekinu s uzimanjem
psihofarmaka. Međutim, ponekad ekonomska privilegiranost može odrediti tko ima
pristup informacijama i edukaciji, tko si može priuštiti alternativne metode liječenja i tko
ima mogućnost napraviti promjene u osobnom načinu života. Ljudi bez financijskih
sredstava često su najugroženiji od strane psihijatrijskog zlostavljanja i šteta od lijekova.
Zdravlje je ljudsko pravo svih: treba nam generalni remont našeg neuspješnog sustava
zdravstvene zaštite u korist uistinu djelotvornih i širokogrudnih alternativa pristupačnima
svakome bez obzira na prihode. Nametanje rizičnih i skupih lijekova kao prvotne i jedine
opcije mora prestati; prioritet mora biti na prevenciji, osigurati sigurna utočišta i tretmane
koji ne uzrokuju štetu. Brojne studije kao što je Soteria House u Kaliforniji i Open
Dialogue u Finskoj dokazuju da neuzimanje terapije i male doze lijekova mogu biti dosta
uspješne i koštaju manje nego trenutačni sustav. Regulativni aparat medicinskih
proizvoda, iskren o rizicima lijekova, njihovoj uspješnosti i alternativama vjerojatno
nikad ne bi ni stavio većinu psihofarmaka na tržište.
Umjesto da gledamo na iskustva ludila jedino kao na „dis-funkcionalnost”, što može biti
stigmatizirajuće ponižavanje za osobu, pomaže da gledamo na nas koji prolazimo kroz
emocionalne ekstreme kao da imamo „raznolike-funkcionalnosti”. Društvo mora uključiti
potrebe osjetljivih, kreativnih, emocionalno povrijeđenih i neobičnih ljudi koji daju
doprinose zajednici onkraj standarda nadmetanja, materijalizma i individualizma. Kako
bi uistinu pomogli ljudima koji su etiketirani kao psihički bolesni, moramo promisliti što
je to „normalno” na isti način kao što promišljamo o tome što znači ne moći čuti, ne moći
vidjeti ili biti ograničenih fizičkih sposobnosti. Izaći u susret onima koji su drugačiji na
kraju donosi korist svima. Mi trebamo izazivati „funkcionalnost” u svim oblicima i
ispitivati mudrost prilagodbe opsesivnom i nezdravom društvu koje je na neki način i
samo ludo. Naše potrebe isprepletene su sa širim potrebama za društvenu pravednost i
ekološku održivost.
1.
Svako ljudsko biće stvoreno je različito.
Svako ljudsko biće ima pravo biti psihički slobodno i neovisno.
2.
Svako ljudsko biće ima pravo osjećati, vidjeti, čuti, osjetiti, zamisliti, vjerovati ili iskusiti
bilo što, na bilo koji način i u bilo koje vrijeme.
3.
Svako ljudsko biće ima pravo ponašati se na bilo koji način sve dok ne nanosi štetu
drugima ili narušava tuđe dostojanstvo ili zakone pravosuđa.
4.
Da nijedno ljudsko biće neće biti bez pristanka podvrgnuto zatvaranju u instituciju,
vezivanju, kažnjavanju, medicinskoj ili psihološkoj intervenciji u namjeri da se
kontrolira, ograniči ili mijenja misli, osjećaje ili iskustva osobe.
Koliko je teško skidanje sa psihofarmaka?
Radeći sa stotinama ljudi tijekom mnogo godina, otkrili smo da ne postoji način kako
predvidjeti kako će teći proces skidanja s lijekova. Uistinu ne postoji način da unaprijed
znamo tko može, a tko ne biti dobro bez psihofarmaka, tko može biti dobro s manje
lijekova ili na manjim dozama, ili koliko teško će to biti. Susreli smo se i s onima koji su
se riješili lijekova nakon više od dvadeset godina uzimanja, one koji odluče nastaviti
uzimati lijekove nakon što su na njima godinu dana ili manje i one koji se bore s
dugoročnim sustezanjem. Zato što je skidanje s lijekova potencijalno moguće za
svakoga, jedini način da se zaista sazna je da se proba polako i oprezno, te tako
vidimo kako ide, a i da ostavimo otvorenu mogućnost ostajanja na njima. Svi bi
trebali imati mogućnost to istražiti. MIND studija, vodeća udruga za psihičko zdravlje u
Velikoj Britaniji, potvrđuje naše iskustvo. U MIND-u su otkrili da „Duljina vremena na
lijekovima izranja kao glavni faktor koji najjasnije utječe na uspješnost skidanja. Četiri
od pet osoba (81%) koje su bile na lijekovima manje od šest mjeseci su uspjele prestati.
Nasuprot tome, manje od polovice (44%) osoba koje su na lijekovima bile više od pet
godina su također uspjele u skidanju s lijekova. (Samo nešto više od pola njih koji su bili
na lijekovima između šest mjeseci i pet godina su uspjeli.)” Suočavajući se s ovim
nepoznanicama znači ostajanje fleksibilnim i učenje po putu: potpuni prestanak može i ne
mora biti dobar za vas, ali svatko može postati osnaženiji.
Politika sustezanja (apstinencije)
Na neki način tema skidanja sa psihofarmaka je dubinsko političko pitanje. Osobe svih
ekonomskih i obrazovnih statusa uspješno smanje ili zauvijek prekinu s uzimanjem
psihofarmaka. Međutim, ponekad ekonomska privilegiranost može odrediti tko ima
pristup informacijama i edukaciji, tko si može priuštiti alternativne metode liječenja i tko
ima mogućnost napraviti promjene u osobnom načinu života. Ljudi bez financijskih
sredstava često su najugroženiji od strane psihijatrijskog zlostavljanja i šteta od lijekova.
Zdravlje je ljudsko pravo svih: treba nam generalni remont našeg neuspješnog sustava
zdravstvene zaštite u korist uistinu djelotvornih i širokogrudnih alternativa pristupačnima
svakome bez obzira na prihode. Nametanje rizičnih i skupih lijekova kao prvotne i jedine
opcije mora prestati; prioritet mora biti na prevenciji, osigurati sigurna utočišta i tretmane
koji ne uzrokuju štetu. Brojne studije kao što je Soteria House u Kaliforniji i Open
Dialogue u Finskoj dokazuju da neuzimanje terapije i male doze lijekova mogu biti dosta
uspješne i koštaju manje nego trenutačni sustav. Regulativni aparat medicinskih
proizvoda, iskren o rizicima lijekova, njihovoj uspješnosti i alternativama vjerojatno
nikad ne bi ni stavio većinu psihofarmaka na tržište.
Umjesto da gledamo na iskustva ludila jedino kao na „dis-funkcionalnost”, što može biti
stigmatizirajuće ponižavanje za osobu, pomaže da gledamo na nas koji prolazimo kroz
emocionalne ekstreme kao da imamo „raznolike-funkcionalnosti”. Društvo mora uključiti
potrebe osjetljivih, kreativnih, emocionalno povrijeđenih i neobičnih ljudi koji daju
doprinose zajednici onkraj standarda nadmetanja, materijalizma i individualizma. Kako
bi uistinu pomogli ljudima koji su etiketirani kao psihički bolesni, moramo promisliti što
je to „normalno” na isti način kao što promišljamo o tome što znači ne moći čuti, ne moći
vidjeti ili biti ograničenih fizičkih sposobnosti. Izaći u susret onima koji su drugačiji na
kraju donosi korist svima. Mi trebamo izazivati „funkcionalnost” u svim oblicima i
ispitivati mudrost prilagodbe opsesivnom i nezdravom društvu koje je na neki način i
samo ludo. Naše potrebe isprepletene su sa širim potrebama za društvenu pravednost i
ekološku održivost.
0
IZBOR: Psihofarmaci utječu na najintimnije aspekte uma i svjesnosti. Mi imamo pravo
na samoodređenje: definirati naša iskustva kako mi želimo, tražiti praktičare kojima
vjerujemo i prekinuti tretmane koji nam ne pomažu. Mi ne prosuđujemo druge koji
uzimaju ili ne uzimaju psihofarmake: mi cijenimo individualnu nezavisnost. Kad ljudi
imaju poteškoće u izražavanju ili kad ih drugi ne razumiju, oni zaslužuju utočište,
potporu u donošenju odluka i strpljenje od brižnih zagovornika, po načelu „prvo ne šteti
nikome” te načelu najmanjeg mogućeg nametanja. Nitko ne bi morao uzimati
psihofarmake protiv vlastite volje.
INFORMACIJA: Farmaceutske kompanije, medicinski stručnjaci i mediji trebaju pružiti
valjane informacije o rizicima lijekova, prirodi psihijatrijske dijagnoze, djelovanju
lijekova, alternativnim metodama i kako se skidati sa psihofarmaka. Medicinska etika
traži stručnjake da razumiju metode liječenja koje propisuju, da zaštite pacijente od bilo
kakve štetnosti i promoviraju sigurnije alternative.
PRISTUP: Kad izabiremo alternative umjesto psihofarmaka i uobičajenih metoda, morali
bi postojati programi, opcije koje si možemo priuštiti i dostupno pokrivanje od strane
zdravstvenog osiguranja. Izbor bez pristupa opcijama nije pravi izbor. Službe vođene
unutar zajednice morale bi biti dostupne svima kojima treba pomoć pri skidanju sa
psihofarmaka ili koji se bore s ekstremnim stanjima svijesti. Mi molimo sve zdravstvene
stručnjake da ponude besplatne ili jeftine usluge nekima od svojih klijenata, a svima koji
imaju društvene i ekonomske privilegije da rade na proširenju pristupa alternativnih
metoda svima.
Kako psihofarmaci djeluju?
Većina ljudi počne s uzimanjem psihofarmaka zato što su „uzrujani i uzrujavaju”. Oni
vjerojatno osjećaju preplavljujuću emocionalnu uznemirenost ili je netko drugi uzrujan
njihovim ponašanjem i šalje ih liječniku – ili pak neka kombinacija oboje. Postoje mnoge
etikete ovih stanja kao što su tjeskoba, depresija, kompulzivnost, manija, psihoza, glasovi
i paranoja, a etikete se s vremenom mijenjaju. Doktori kažu ljudima da je njihova
emocionalna uznemirenost posljedica psihičkog nesklada koji ima biokemijsku bazu, da
je njihov nemir opasan i mora biti zaustavljen (kao što su strahovi od samoubojstva ili od
tvrdnje da je to bolest koja se pogoršava) te da je liječenje psihofarmacima potrebno.
Psihofarmaci djeluju na mozak mijenjajući raspoloženja i svijest kao bilo koja druga
psihoaktivna tvar. Zato što mnogi lijekovi mogu otupiti ili kontrolirati simptome
emocionalnog nemira – bilo da smiruju osobu, ubrzavaju ju, umanjuju osjetljivost, ili ju
uspavljuju – oni mogu ublažiti ekstremna stanja. Oni pomažu nekim ljudima da se
osjećaju sposobnije živjeti svoje živote. Važno je, međutim, shvatiti da psihofarmaci ne
mijenjaju pozadinske uzroke emocionalnog nemira. Najbolje ih je shvatiti kao
oruđe ili pomagajući mehanizam koji nekad može ublažiti simptome i koji utire put
prema promjeni – no sa značajnim rizicima za svakoga tko ih uzima.
Ispravljaju li psihofarmaci vaše kemijske procese odnosno liječe bolest?
Ljudima se govori da psihički poremećaji znače da je kemija mozga „nenormalna”, da
bolest ima uzrok u genetskoj „predispoziciji” i da su psihofarmaci potrebni da
interveniraju u proces bolesti i isprave neravnoteže. Međutim lijekovi tako ne djeluju i
teorije bolesti mozga nisu dokazane pomoću niti jedne studije kao istinite. Vjerovanje u
ove tvrdnje može pojačati osjećaj kako ste bespomoćna žrtva biološkog naslijeđa i
ostavlja dojam da nema druge opcije osim lijekova.
Unatoč desetljećima skupih istraživanja, nikada nije utvrđeno da kemijske neravnoteže,
genetske predispozicije ili abnormalnosti mozga dosljedno uzrokuju bipolarni poremećaj,
depresiju ili shizofreniju. Medijski izvještaji prenose “obećavajuća” istraživanja koja
“zahtijevaju daljnje studije”, no ništa konačno nije proizašlo iz toga. Čak i na tiskanim
reklamama farmaceutskih kompanija trenutno se tipično navodi da se “vjeruje da su
stanja uzrokovana” kemijskom neravnotežom, radije nego da upotrebljavaju zaključne
izjave.
„Fizičke“ pretrage kao što su snimanje mozga ili vađenje krvi, ne koriste se za
postavljanje dijagnoze bipolarnog poremećaja, shizofrenije ili depresije, i ne mogu
pokazati je li vaš mozak abnormalan. (Promijenjena stanja svijesti s jasnim fizičkim
uzrocima poput potresa mozga, demencije ili alkoholnog delirija, su zvane „organske
psihoze“.) Nikad ni nije utvrđeno osnovno polazište oko toga što čini „psihološki
normalan“ mozak kod ljudi općenito. Troje ljudi s istom dijagnozom mogu imati vrlo
različite kemijske procese u mozgu dok neki sa sličnim kemijskim procesima možda
uopće neće imati dijagnozu. Dok se mnogi ljudi suočavaju s fiziološkim problemima
poput manjka vitamina oko kojih im može pomoći liječnik ili holistički stručnjak, to
može pomoći i kod emocionalnih problema – ali i ne mora. Medicina nije otkrila biološku
podlogu psihičke bolesti kao za tuberkulozu, Downov sindrom ili dijabetes. Emotivna
uznemirenost i ludilo ostaju otvorena za tumačenja.
na samoodređenje: definirati naša iskustva kako mi želimo, tražiti praktičare kojima
vjerujemo i prekinuti tretmane koji nam ne pomažu. Mi ne prosuđujemo druge koji
uzimaju ili ne uzimaju psihofarmake: mi cijenimo individualnu nezavisnost. Kad ljudi
imaju poteškoće u izražavanju ili kad ih drugi ne razumiju, oni zaslužuju utočište,
potporu u donošenju odluka i strpljenje od brižnih zagovornika, po načelu „prvo ne šteti
nikome” te načelu najmanjeg mogućeg nametanja. Nitko ne bi morao uzimati
psihofarmake protiv vlastite volje.
INFORMACIJA: Farmaceutske kompanije, medicinski stručnjaci i mediji trebaju pružiti
valjane informacije o rizicima lijekova, prirodi psihijatrijske dijagnoze, djelovanju
lijekova, alternativnim metodama i kako se skidati sa psihofarmaka. Medicinska etika
traži stručnjake da razumiju metode liječenja koje propisuju, da zaštite pacijente od bilo
kakve štetnosti i promoviraju sigurnije alternative.
PRISTUP: Kad izabiremo alternative umjesto psihofarmaka i uobičajenih metoda, morali
bi postojati programi, opcije koje si možemo priuštiti i dostupno pokrivanje od strane
zdravstvenog osiguranja. Izbor bez pristupa opcijama nije pravi izbor. Službe vođene
unutar zajednice morale bi biti dostupne svima kojima treba pomoć pri skidanju sa
psihofarmaka ili koji se bore s ekstremnim stanjima svijesti. Mi molimo sve zdravstvene
stručnjake da ponude besplatne ili jeftine usluge nekima od svojih klijenata, a svima koji
imaju društvene i ekonomske privilegije da rade na proširenju pristupa alternativnih
metoda svima.
Kako psihofarmaci djeluju?
Većina ljudi počne s uzimanjem psihofarmaka zato što su „uzrujani i uzrujavaju”. Oni
vjerojatno osjećaju preplavljujuću emocionalnu uznemirenost ili je netko drugi uzrujan
njihovim ponašanjem i šalje ih liječniku – ili pak neka kombinacija oboje. Postoje mnoge
etikete ovih stanja kao što su tjeskoba, depresija, kompulzivnost, manija, psihoza, glasovi
i paranoja, a etikete se s vremenom mijenjaju. Doktori kažu ljudima da je njihova
emocionalna uznemirenost posljedica psihičkog nesklada koji ima biokemijsku bazu, da
je njihov nemir opasan i mora biti zaustavljen (kao što su strahovi od samoubojstva ili od
tvrdnje da je to bolest koja se pogoršava) te da je liječenje psihofarmacima potrebno.
Psihofarmaci djeluju na mozak mijenjajući raspoloženja i svijest kao bilo koja druga
psihoaktivna tvar. Zato što mnogi lijekovi mogu otupiti ili kontrolirati simptome
emocionalnog nemira – bilo da smiruju osobu, ubrzavaju ju, umanjuju osjetljivost, ili ju
uspavljuju – oni mogu ublažiti ekstremna stanja. Oni pomažu nekim ljudima da se
osjećaju sposobnije živjeti svoje živote. Važno je, međutim, shvatiti da psihofarmaci ne
mijenjaju pozadinske uzroke emocionalnog nemira. Najbolje ih je shvatiti kao
oruđe ili pomagajući mehanizam koji nekad može ublažiti simptome i koji utire put
prema promjeni – no sa značajnim rizicima za svakoga tko ih uzima.
Ispravljaju li psihofarmaci vaše kemijske procese odnosno liječe bolest?
Ljudima se govori da psihički poremećaji znače da je kemija mozga „nenormalna”, da
bolest ima uzrok u genetskoj „predispoziciji” i da su psihofarmaci potrebni da
interveniraju u proces bolesti i isprave neravnoteže. Međutim lijekovi tako ne djeluju i
teorije bolesti mozga nisu dokazane pomoću niti jedne studije kao istinite. Vjerovanje u
ove tvrdnje može pojačati osjećaj kako ste bespomoćna žrtva biološkog naslijeđa i
ostavlja dojam da nema druge opcije osim lijekova.
Unatoč desetljećima skupih istraživanja, nikada nije utvrđeno da kemijske neravnoteže,
genetske predispozicije ili abnormalnosti mozga dosljedno uzrokuju bipolarni poremećaj,
depresiju ili shizofreniju. Medijski izvještaji prenose “obećavajuća” istraživanja koja
“zahtijevaju daljnje studije”, no ništa konačno nije proizašlo iz toga. Čak i na tiskanim
reklamama farmaceutskih kompanija trenutno se tipično navodi da se “vjeruje da su
stanja uzrokovana” kemijskom neravnotežom, radije nego da upotrebljavaju zaključne
izjave.
„Fizičke“ pretrage kao što su snimanje mozga ili vađenje krvi, ne koriste se za
postavljanje dijagnoze bipolarnog poremećaja, shizofrenije ili depresije, i ne mogu
pokazati je li vaš mozak abnormalan. (Promijenjena stanja svijesti s jasnim fizičkim
uzrocima poput potresa mozga, demencije ili alkoholnog delirija, su zvane „organske
psihoze“.) Nikad ni nije utvrđeno osnovno polazište oko toga što čini „psihološki
normalan“ mozak kod ljudi općenito. Troje ljudi s istom dijagnozom mogu imati vrlo
različite kemijske procese u mozgu dok neki sa sličnim kemijskim procesima možda
uopće neće imati dijagnozu. Dok se mnogi ljudi suočavaju s fiziološkim problemima
poput manjka vitamina oko kojih im može pomoći liječnik ili holistički stručnjak, to
može pomoći i kod emocionalnih problema – ali i ne mora. Medicina nije otkrila biološku
podlogu psihičke bolesti kao za tuberkulozu, Downov sindrom ili dijabetes. Emotivna
uznemirenost i ludilo ostaju otvorena za tumačenja.
0
Što je s genetikom? Može se činiti da se psihijatrijske dijagnoze „prenose s generacije na
generaciju“, ali se isto tako prenosi zlostavljanje djece i siromaštvo. Zbog zajedničke
okoline, očekivanja i međugeneracijske traume, obiteljska povijest može značiti puno
drugih stvari, a ne samo naslijeđe od kojeg se ne može pobjeći. Studije tvrde da blizanci
imaju nešto veću vjerojatnost za jednaku dijagnozu, ali ta istraživanja često imaju greške,
a rezultati su pretjerani. Roditelji znaju da djeca imaju različite ćudi čak i pri rođenju, ali
iskustva prije rođenja također imaju utjecaj. Individualne osobine kao što su osjetljivost i
kreativnost postaju ludilo samo uslijed uloge vrlo složenih društvenih čimbenika kao što
su trauma i ugnjetavanje. Čak i sekvenciranje ljudskog genoma nije pronašlo ključ za
razumijevanje psihičke bolesti, a ideja genetske „predispozicije“ je ostala sumnjiva i
nedokazana.
Zapravo, što više toga neuroznanost otkriva o genima, ponašanju i mozgu, to slika postaje
složenija. „Epigenetika“ pokazuje da, umjesto „genetskog otiska“, okolina uzajamno
djeluje uključujući ili isključujući gene. Pojednostavljeno korištenje genetičkih znanosti
kako bi se objasnila raznolikost ljudskog ponašanja je vraćanje na diskreditirane koncepte
socijalnog darvinizma i eugenike. Ono prikazuje neke osobe kao predodređene da budu
inferiorne, defektne i ne u potpunosti ljudi.
Svaka misao i osjećaj na neki način postoje u mozgu kao biološki vidljiv izraz, ali
društvo, um i procesi učenja se miješaju i čine nemogućim ustanoviti bilo kakvu uzročnu
povezanost. Primjerice, stres ima kemijsku podlogu u mozgu, međutim, stresne okolnosti
na nekoga mogu utjecati poticajno dok nekog drugog mogu u potpunosti onesposobiti.
Nova saznanja o „neuroplastičnosti“ pokazuju da mozak neprestano raste i da učenje kao
takvo može promijeniti mozak: primjerice, psihoterapija može reorganizirati strukture u
mozgu, a znanstvenici su otkrili da su područja mozga povezana s pamćenjem
geografskih karata povećana kod vozača taksija u New Yorku. Ako učenje može u tako
velikoj mjeri utjecati na mozak, znači da nismo toliko ograničeni biološkom podlogom
kao što se nekad vjerovalo.
Filozofi i znanstvenici su već stotinama godina u „teškoj nedoumici“ oko toga kako
svijest niče iz mozga i tijela. Je li ono što se naziva „psihička bolest“ prije društveno i
duhovno nego medicinsko pitanje? Da li je izraz „poremećen“ politička i kulturna
procjena? Psihijatrija ne može vjerodostojno tvrditi da je riješila misterij odnosa uma i
tijela koji je u pozadini ludila.
U konačnici, bez jasnih odgovora znanosti, psihijatrijska dijagnoza nije izjava koja
odražava činjenično stanje već liječničko subjektivno mišljenje o pacijentu. Liječnik se
neizbježno oslanja na svoje vlastite priklonjenosti, pretpostavke, strahove i predrasude.
Liječnici se često razilaze u mišljenjima, osobe ponekad tijekom vremena dobivaju
mnogo različitih dijagnoza, a česta je i diskriminacija na osnovi društvenog položaja, rase
ili spola.
Odluka o uzimanju psihofarmaka treba biti utemeljena na korisnosti učinaka lijeka
u odnosu na uključene rizike, a ne na lažnom uvjerenju da osoba „mora“ biti na
lijekovima zbog biološke podloge ili gena.
Koga okriviti? Sebe? Biološko naslijeđe? Ni jedno ni drugo?
Ukoliko biološka podloga i kemijski procesi mozga nisu „krivi“ za našu tjeskobnost,
glasove, suicidalne osjećaje, maniju i ostalu patnju, znači li to da je krivnja na vama? Je li
greška u vašem mozgu ili je to vaša greška?
generaciju“, ali se isto tako prenosi zlostavljanje djece i siromaštvo. Zbog zajedničke
okoline, očekivanja i međugeneracijske traume, obiteljska povijest može značiti puno
drugih stvari, a ne samo naslijeđe od kojeg se ne može pobjeći. Studije tvrde da blizanci
imaju nešto veću vjerojatnost za jednaku dijagnozu, ali ta istraživanja često imaju greške,
a rezultati su pretjerani. Roditelji znaju da djeca imaju različite ćudi čak i pri rođenju, ali
iskustva prije rođenja također imaju utjecaj. Individualne osobine kao što su osjetljivost i
kreativnost postaju ludilo samo uslijed uloge vrlo složenih društvenih čimbenika kao što
su trauma i ugnjetavanje. Čak i sekvenciranje ljudskog genoma nije pronašlo ključ za
razumijevanje psihičke bolesti, a ideja genetske „predispozicije“ je ostala sumnjiva i
nedokazana.
Zapravo, što više toga neuroznanost otkriva o genima, ponašanju i mozgu, to slika postaje
složenija. „Epigenetika“ pokazuje da, umjesto „genetskog otiska“, okolina uzajamno
djeluje uključujući ili isključujući gene. Pojednostavljeno korištenje genetičkih znanosti
kako bi se objasnila raznolikost ljudskog ponašanja je vraćanje na diskreditirane koncepte
socijalnog darvinizma i eugenike. Ono prikazuje neke osobe kao predodređene da budu
inferiorne, defektne i ne u potpunosti ljudi.
Svaka misao i osjećaj na neki način postoje u mozgu kao biološki vidljiv izraz, ali
društvo, um i procesi učenja se miješaju i čine nemogućim ustanoviti bilo kakvu uzročnu
povezanost. Primjerice, stres ima kemijsku podlogu u mozgu, međutim, stresne okolnosti
na nekoga mogu utjecati poticajno dok nekog drugog mogu u potpunosti onesposobiti.
Nova saznanja o „neuroplastičnosti“ pokazuju da mozak neprestano raste i da učenje kao
takvo može promijeniti mozak: primjerice, psihoterapija može reorganizirati strukture u
mozgu, a znanstvenici su otkrili da su područja mozga povezana s pamćenjem
geografskih karata povećana kod vozača taksija u New Yorku. Ako učenje može u tako
velikoj mjeri utjecati na mozak, znači da nismo toliko ograničeni biološkom podlogom
kao što se nekad vjerovalo.
Filozofi i znanstvenici su već stotinama godina u „teškoj nedoumici“ oko toga kako
svijest niče iz mozga i tijela. Je li ono što se naziva „psihička bolest“ prije društveno i
duhovno nego medicinsko pitanje? Da li je izraz „poremećen“ politička i kulturna
procjena? Psihijatrija ne može vjerodostojno tvrditi da je riješila misterij odnosa uma i
tijela koji je u pozadini ludila.
U konačnici, bez jasnih odgovora znanosti, psihijatrijska dijagnoza nije izjava koja
odražava činjenično stanje već liječničko subjektivno mišljenje o pacijentu. Liječnik se
neizbježno oslanja na svoje vlastite priklonjenosti, pretpostavke, strahove i predrasude.
Liječnici se često razilaze u mišljenjima, osobe ponekad tijekom vremena dobivaju
mnogo različitih dijagnoza, a česta je i diskriminacija na osnovi društvenog položaja, rase
ili spola.
Odluka o uzimanju psihofarmaka treba biti utemeljena na korisnosti učinaka lijeka
u odnosu na uključene rizike, a ne na lažnom uvjerenju da osoba „mora“ biti na
lijekovima zbog biološke podloge ili gena.
Koga okriviti? Sebe? Biološko naslijeđe? Ni jedno ni drugo?
Ukoliko biološka podloga i kemijski procesi mozga nisu „krivi“ za našu tjeskobnost,
glasove, suicidalne osjećaje, maniju i ostalu patnju, znači li to da je krivnja na vama? Je li
greška u vašem mozgu ili je to vaša greška?
0
Psihijatrijska dijagnoza može biti ogromno olakšanje ukoliko je jedina druga opcija da
krivimo sebe kako smo lijeni, slabi ili da se samo pretvaramo da nam je loše. Kad se
osjećate van kontrole, a ljudi ne shvaćaju vašu bol ozbiljno, saznanje da imate psihički
poremećaj može se činiti kao da netko uvažava i priznaje to kako se osjećate. Izabrati
smanjenje ili prestati uzimati lijekove može se tada činiti kao pogrešna poruka, kao da
vaša patnja nije toliko teška i da vi zapravo ne trebate pomoć. A ne moći prestati uzimati
lijek također može izazvati sram, kao da se morate potruditi više i kao da sve ovisi o
vama.
Ovo je nepravedno, ili-ili razmišljanje koje dovodi do toga da se ljudi osjećaju
bespomoćno i zatočeno u sustavu zdravstvene zaštite. Farmaceutska oglašavanja ciljaju
na tu dilemu: ukoliko je bol uistinu ozbiljna, potrebni su lijekovi, ukoliko ne, ostajete
sami. Osnaživanje znači razmišljanje izvan ovog suženog vidokruga i prihvaćanje širih
pogleda.
Svatko ponekad treba podršku: svatko od nas ima područja života u kojima se osjeća
nemoćno. Svi trebamo naučiti balansirati između osobne odgovornosti i traženja pomoći.
Ne morate kriviti svoj mozak da pokažete suosjećanje prema sebi.
krivimo sebe kako smo lijeni, slabi ili da se samo pretvaramo da nam je loše. Kad se
osjećate van kontrole, a ljudi ne shvaćaju vašu bol ozbiljno, saznanje da imate psihički
poremećaj može se činiti kao da netko uvažava i priznaje to kako se osjećate. Izabrati
smanjenje ili prestati uzimati lijekove može se tada činiti kao pogrešna poruka, kao da
vaša patnja nije toliko teška i da vi zapravo ne trebate pomoć. A ne moći prestati uzimati
lijek također može izazvati sram, kao da se morate potruditi više i kao da sve ovisi o
vama.
Ovo je nepravedno, ili-ili razmišljanje koje dovodi do toga da se ljudi osjećaju
bespomoćno i zatočeno u sustavu zdravstvene zaštite. Farmaceutska oglašavanja ciljaju
na tu dilemu: ukoliko je bol uistinu ozbiljna, potrebni su lijekovi, ukoliko ne, ostajete
sami. Osnaživanje znači razmišljanje izvan ovog suženog vidokruga i prihvaćanje širih
pogleda.
Svatko ponekad treba podršku: svatko od nas ima područja života u kojima se osjeća
nemoćno. Svi trebamo naučiti balansirati između osobne odgovornosti i traženja pomoći.
Ne morate kriviti svoj mozak da pokažete suosjećanje prema sebi.
0
Budući da medicinska znanost nema odgovore, o svakome od nas ovisi na koji ćemo
način razumjeti vlastiti život, a da nam to ima smisla. Izvori informacija u ovom vodiču
mogu otvoriti nove mogućnosti. Primjerice, Britansko psihološko društvo navodi da neki
ljudi mogu imati veću ranjivost od stresa od drugih. Pokret Hearing Voices (Čujenje
glasova) potiče nas da prihvatimo neobična iskustva i učimo iz njih, umjesto da ih vidimo
samo kao besmislene simptome kojih se treba riješiti. Moguća su mnoga gledišta na
ludilo i promijenjena stanja kao što su trauma/zlostavljanje, duhovno buđenje,
osjetljivost, bolest uvjetovana okolišem, obiteljska dinamika, problemi holističkog
zdravstvenog stanja, kulturološke razlike ili utjecaj ugnjetavanja. Neka društva čak
prihvaćaju kao normalna ona iskustva koja druge kulture nazivaju nenormalnima.
Ukoliko ljudi pitaju, tvoja je odluka što reći ili ne reći poput: „Proživio sam traumu“,
„Prolazim kroz ekstremna stanja“, „Drugačiji sam od većine ljudi i još uvijek to
pokušavam dokučiti“ – ili ne reći ništa. Povezivanje s drugima koji dijele vaša iskustva
kao što su grupe podrške jednakih ili internet može biti ključno dok istražuješ tko si.
Tvoje patnje su stvarne, uzimaš li lijekove ili ne. Osjećaj bespomoćnosti i potrebna
pomoć ne znači da si slomljen ili da si pasivna žrtva biološkog naslijeđa. Objašnjenja kao
trauma, osjetljivost ili duhovnost su valjana kao i svaka druga. Još uvijek zaslužujete
pomoć čak i ukoliko ne vjerujete da vam je mozak abnormalan i čak i ukoliko razmišljate
izvan jezika „psihijatrijskih bolesti“ i „psihičkih poremećaja“.
način razumjeti vlastiti život, a da nam to ima smisla. Izvori informacija u ovom vodiču
mogu otvoriti nove mogućnosti. Primjerice, Britansko psihološko društvo navodi da neki
ljudi mogu imati veću ranjivost od stresa od drugih. Pokret Hearing Voices (Čujenje
glasova) potiče nas da prihvatimo neobična iskustva i učimo iz njih, umjesto da ih vidimo
samo kao besmislene simptome kojih se treba riješiti. Moguća su mnoga gledišta na
ludilo i promijenjena stanja kao što su trauma/zlostavljanje, duhovno buđenje,
osjetljivost, bolest uvjetovana okolišem, obiteljska dinamika, problemi holističkog
zdravstvenog stanja, kulturološke razlike ili utjecaj ugnjetavanja. Neka društva čak
prihvaćaju kao normalna ona iskustva koja druge kulture nazivaju nenormalnima.
Ukoliko ljudi pitaju, tvoja je odluka što reći ili ne reći poput: „Proživio sam traumu“,
„Prolazim kroz ekstremna stanja“, „Drugačiji sam od većine ljudi i još uvijek to
pokušavam dokučiti“ – ili ne reći ništa. Povezivanje s drugima koji dijele vaša iskustva
kao što su grupe podrške jednakih ili internet može biti ključno dok istražuješ tko si.
Tvoje patnje su stvarne, uzimaš li lijekove ili ne. Osjećaj bespomoćnosti i potrebna
pomoć ne znači da si slomljen ili da si pasivna žrtva biološkog naslijeđa. Objašnjenja kao
trauma, osjetljivost ili duhovnost su valjana kao i svaka druga. Još uvijek zaslužujete
pomoć čak i ukoliko ne vjerujete da vam je mozak abnormalan i čak i ukoliko razmišljate
izvan jezika „psihijatrijskih bolesti“ i „psihičkih poremećaja“.
0
Kako psihofarmaci djeluju na mozak?
Kao bilo koja druga tvar koja utječe na um, psihofarmaci su psihoaktivni te mijenjaju um
i ponašanje tako što utječu na kemiju mozga. Njihova korisnost i rizici proizlaze iz
promjena u mozgu/tijelu i utjecaja na svijest, temeljeno na očekivanju i placebu.
Današnja medicinska teorija je da većina psihofarmaka djeluje na način da mijenja razinu
kemijskih tvari koje se nazivaju neurotransmiteri (čini se da antikonvulzivi, antiepileptici
i „stabilizatori raspoloženja“ kao što je litij navodno djeluju na način da mijenjaju protok
krvi i električnu aktivnost u mozgu općenito). Neurotransmiteri su povezani s
raspoloženjem i mentalnim funkcioniranjem i sve stanice živčanog sustava, uključujući i
stanice mozga, koriste neurotransmitere kako bi međusobno komunicirale. Kad se
promijeni razina neurotransmitera, stanice „receptori“ koje primaju i reguliraju
neurotransmitere postaju osjetljivije i mogu se povećati ili smanjiti kako bi se prilagodile.
Za SSRI antidepresive („selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina”) se, na
primjer, kaže da podižu razinu neurotransmitera serotonina i smanjuju broj serotoninskih
receptora u mozgu. Antipsihotici poput Haldola snizuju razinu dopamina i povećavaju
broj dopaminskih receptora u mozgu. To djelovanje na neurotransmitere i receptore
jednako je za bilo koju psihoaktivnu supstancu. Alkohol utječe na neurotransmitere,
uključujući dopamin i serotonin, a kokain mijenja razinu dopamina i serotonina, kao i
noradrenalina te utječe na receptore.
Dok se u tijelu odvijaju te kemijske promjene, svijest interpretira i reagira na način
svojstven vama. Alkohol vas može smiriti ili učiniti nervoznim; antidepresivi nekim
ljudima daju energije ili druge čine manje osjetljivima. Zbog placebo efekta i očekivanja,
svatko je drugačiji. Vaše iskustvo lijeka ne mora biti identično iskustvu drugih ljudi i na
kraju će biti vaše jedinstveno. Vjerujte sebi.
Zašto ljudi smatraju psihofarmake korisnima/?
Kao bilo koja druga tvar koja utječe na um, psihofarmaci su psihoaktivni te mijenjaju um
i ponašanje tako što utječu na kemiju mozga. Njihova korisnost i rizici proizlaze iz
promjena u mozgu/tijelu i utjecaja na svijest, temeljeno na očekivanju i placebu.
Današnja medicinska teorija je da većina psihofarmaka djeluje na način da mijenja razinu
kemijskih tvari koje se nazivaju neurotransmiteri (čini se da antikonvulzivi, antiepileptici
i „stabilizatori raspoloženja“ kao što je litij navodno djeluju na način da mijenjaju protok
krvi i električnu aktivnost u mozgu općenito). Neurotransmiteri su povezani s
raspoloženjem i mentalnim funkcioniranjem i sve stanice živčanog sustava, uključujući i
stanice mozga, koriste neurotransmitere kako bi međusobno komunicirale. Kad se
promijeni razina neurotransmitera, stanice „receptori“ koje primaju i reguliraju
neurotransmitere postaju osjetljivije i mogu se povećati ili smanjiti kako bi se prilagodile.
Za SSRI antidepresive („selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina”) se, na
primjer, kaže da podižu razinu neurotransmitera serotonina i smanjuju broj serotoninskih
receptora u mozgu. Antipsihotici poput Haldola snizuju razinu dopamina i povećavaju
broj dopaminskih receptora u mozgu. To djelovanje na neurotransmitere i receptore
jednako je za bilo koju psihoaktivnu supstancu. Alkohol utječe na neurotransmitere,
uključujući dopamin i serotonin, a kokain mijenja razinu dopamina i serotonina, kao i
noradrenalina te utječe na receptore.
Dok se u tijelu odvijaju te kemijske promjene, svijest interpretira i reagira na način
svojstven vama. Alkohol vas može smiriti ili učiniti nervoznim; antidepresivi nekim
ljudima daju energije ili druge čine manje osjetljivima. Zbog placebo efekta i očekivanja,
svatko je drugačiji. Vaše iskustvo lijeka ne mora biti identično iskustvu drugih ljudi i na
kraju će biti vaše jedinstveno. Vjerujte sebi.
Zašto ljudi smatraju psihofarmake korisnima/?
0
Zašto ljudi smatraju psihofarmake korisnima?
Za razliku od rizika, dobrobiti psihofarmaka su naširoko promovirane. Korisni se aspekti
lijekova, međutim, imaju tendenciju miješati sa zavaravajućim tvrdnjama. Dalje
navedene informacije su pokušaj pronalaženja puta kroz zbrku i opisuju osnove načine
na koje ljudi nalaze psihofarmake korisnima.
• Nedostatak sna je pojedinačni najveći uzrok i doprinositelj emocionalnoj
krizi. Kratkotrajna upotreba lijekova može vam pomoći da zaspite.
• Lijekovi mogu prekinuti i ''stisnuti kočnicu'' u teškim ekstremnim stanjima
svijesti, umirujući akutnu krizu koja se doima van kontrole.
• Mnogi ljudi osjećaju da ih lijekovi štite od krize toliko ozbiljne da prijeti
njihovoj stabilnosti, pa čak i životu. Neki izvješćuju da se simptomi doimaju više
upravljivima na lijekovima i da ih drže uzemljenijima u svakidašnjem životu.
Neprekidna upotreba ponekad može spriječiti ili ublažiti epizode manije ili
depresije.
• Prekid krize i bolji san može smanjiti stres i smiriti vas, što opet može
umanjiti životni kaos i pomoći vam da se bolje pobrinete o sebi prehranom,
odnosima i drugim osnovnim potrebama. Ovo može biti umnogome manje stresno
od stalnih kriza te može stvoriti temelje za veću stabilnost i promjene koje bi
inače bile puno teže.
• Lijekovi ponekad pomažu da se pojavite i funkcionirate na poslu, u školi i
životu, što je pogotovo korisno ako ne možete promijeniti okolnosti u kojima se
nalazite. Posao od vas može zahtijevati da ujutro ustanete, koncentrirate se i
izbjegavate promjene raspoloženja, a odnosi možda zahtijevaju da izbjegavate
emocionalnu osjetljivost.
• Nastavak upotrebe nekih lijekova može samo za sebe spriječiti simptome
sustezanja.
• Svi lijekovi imaju moćan placebo efekt: samo vjerovanje da djeluju, čak i
podsvjesno, može učiniti da djeluju. Oporavak od vrlo ozbiljnih bolesti moguć je
od uzimanja palcebo šećerne pilule ili prolazeći kroz „placebo operaciju“
vjerujući da je stvarna. Zbog ovog moćnog umnog efekta, u kliničkim pokusima
mnogi psihofarmaci imaju slabo dokazanu učinkovitost naspram placeba. Um igra
središnju ulogu u bilo kojem ozdravljenju i ne postoji način kojim bi se utvrdilo
da li učinkovitost kod određene osobe dolazi od placeba ili kemije lijeka.
• Suglasnost također doprinosi placebo efektu: nekad se ljudi osjećaju bolje
s jasnim službenim objašnjenjem njihove patnje u koje mogu vjerovati, te dok
slijede i dobivaju potporu od liječnika, člana obitelji ili neke druge osobe s
autoritetom. Lijekovi imaju tendenciju da djeluju to jače što je snažniji i bliži
odnos s osobom koja ih propisuje.
• Oglašavanje, a posebno televizijsko oglašavanje usmjereno direktno na
potrošača (dopušteno u SAD-u i na Novom Zelandu) je vrlo moćno i utječe na
iskustva ljudi da podese svoje nade i očekivanja. Noviji lijekovi bilo koje vrste, ne
samo psihofarmaci, imaju tendenciju da djeluju bolje samo zbog upletenog
očekivanja.
Činjenice koje možda ne znate o psihofarmacima
Za razliku od rizika, dobrobiti psihofarmaka su naširoko promovirane. Korisni se aspekti
lijekova, međutim, imaju tendenciju miješati sa zavaravajućim tvrdnjama. Dalje
navedene informacije su pokušaj pronalaženja puta kroz zbrku i opisuju osnove načine
na koje ljudi nalaze psihofarmake korisnima.
• Nedostatak sna je pojedinačni najveći uzrok i doprinositelj emocionalnoj
krizi. Kratkotrajna upotreba lijekova može vam pomoći da zaspite.
• Lijekovi mogu prekinuti i ''stisnuti kočnicu'' u teškim ekstremnim stanjima
svijesti, umirujući akutnu krizu koja se doima van kontrole.
• Mnogi ljudi osjećaju da ih lijekovi štite od krize toliko ozbiljne da prijeti
njihovoj stabilnosti, pa čak i životu. Neki izvješćuju da se simptomi doimaju više
upravljivima na lijekovima i da ih drže uzemljenijima u svakidašnjem životu.
Neprekidna upotreba ponekad može spriječiti ili ublažiti epizode manije ili
depresije.
• Prekid krize i bolji san može smanjiti stres i smiriti vas, što opet može
umanjiti životni kaos i pomoći vam da se bolje pobrinete o sebi prehranom,
odnosima i drugim osnovnim potrebama. Ovo može biti umnogome manje stresno
od stalnih kriza te može stvoriti temelje za veću stabilnost i promjene koje bi
inače bile puno teže.
• Lijekovi ponekad pomažu da se pojavite i funkcionirate na poslu, u školi i
životu, što je pogotovo korisno ako ne možete promijeniti okolnosti u kojima se
nalazite. Posao od vas može zahtijevati da ujutro ustanete, koncentrirate se i
izbjegavate promjene raspoloženja, a odnosi možda zahtijevaju da izbjegavate
emocionalnu osjetljivost.
• Nastavak upotrebe nekih lijekova može samo za sebe spriječiti simptome
sustezanja.
• Svi lijekovi imaju moćan placebo efekt: samo vjerovanje da djeluju, čak i
podsvjesno, može učiniti da djeluju. Oporavak od vrlo ozbiljnih bolesti moguć je
od uzimanja palcebo šećerne pilule ili prolazeći kroz „placebo operaciju“
vjerujući da je stvarna. Zbog ovog moćnog umnog efekta, u kliničkim pokusima
mnogi psihofarmaci imaju slabo dokazanu učinkovitost naspram placeba. Um igra
središnju ulogu u bilo kojem ozdravljenju i ne postoji način kojim bi se utvrdilo
da li učinkovitost kod određene osobe dolazi od placeba ili kemije lijeka.
• Suglasnost također doprinosi placebo efektu: nekad se ljudi osjećaju bolje
s jasnim službenim objašnjenjem njihove patnje u koje mogu vjerovati, te dok
slijede i dobivaju potporu od liječnika, člana obitelji ili neke druge osobe s
autoritetom. Lijekovi imaju tendenciju da djeluju to jače što je snažniji i bliži
odnos s osobom koja ih propisuje.
• Oglašavanje, a posebno televizijsko oglašavanje usmjereno direktno na
potrošača (dopušteno u SAD-u i na Novom Zelandu) je vrlo moćno i utječe na
iskustva ljudi da podese svoje nade i očekivanja. Noviji lijekovi bilo koje vrste, ne
samo psihofarmaci, imaju tendenciju da djeluju bolje samo zbog upletenog
očekivanja.
Činjenice koje možda ne znate o psihofarmacima
0
Činjenice koje možda ne znate o psihofarmacima
Unatoč medicinskom principu informiranog pristanka, liječnici izostavljaju važne
informacije o lijekovima koje propisuju. Sljedeće je pokušaj uključivanja manje poznatih
činjenica i pružanja uravnoteženije slike.
• Veće doze i dugotrajna upotreba psihofarmaka često znače da promjene na
mozgu mogu biti dublje i dugotrajnije. Često se teže skida s lijekova i mogu
postojati ozbiljni štetni učinci. Međutim, ljudski mozak je mnogo otporniji nego
što se nekoć vjerovalo i može samog sebe izliječiti i ispraviti na izvanredne
načine.
• Za neuroleptike ili visokopotentne sedative se tvrdi da su „antipsihotični“,
ali u biti ne ciljaju psihozu ili bilo koji specifičan simptom ili psihički poremećaj.
To su sredstva za smirenje koja umanjuju funkcioniranje mozga općenito za bilo
koga tko ih uzima. Čak se koriste u veterini za smirenje životinja. Mnogi ljudi na
ovim lijekovima izvješćuju da im se psihotični simptomi nastavljaju, ali je
emocionalna reakcija na njih oslabljena.
• Najraniji lijekovi poput Thorazinea i litija su došli na tržište prije nego što
su predložene teorije o kemijskoj neravnoteži, a ne kao rezultat te teorije.
Liječnici su tražili „čarobna rješenja“ usporediva s antibioticima i uvidjeli
sedativni učinak kemikalija na laboratorijske životinje.
• Noviji antipsihotici zvani „atipični“ ciljaju na širi raspon neurotransmitera,
ali u suštini djeluju na isti način kao i stariji lijekovi. Proizvođači su ove lijekove
(koji su skuplji od starijih) reklamirali kao bolje i učinkovitije s manje nuspojava i
pozdravljeni su kao čudotvorni. Ali to je otkriveno kao netočno, gdje su neke
kompanije prikrivale doseg štetnih nuspojava poput dijabetesa i metaboličkog
sindroma, što je dovelo do pravnih tužbi vrijednih milijarde dolara.
• Ljudima se često govori da su štetni učinci lijekova uzrokovani
„alergijskim reakcijama“ i „osjetljivošću na lijek“. To je zavaravajuće:
psihofarmaci ne djeluju poput hrane ili alergija na pelud. Nazivanje učinaka lijeka
„alergijskim reakcijama“ ili govorenje ljudima „Vi ste osjetljivi.“ je postupanje
kao da je problem u osobi koja uzima lijek, a ne u štetnom učinku samog lijeka,
koji može pogoditi bilo koga.
• Benzodiazepinska ovisnost – Valium, Xanax, Ativan i Klonopin – je
ogroman javnozdravstveni problem. Sustezanje može biti vrlo teško:
benzodiazepini (anksiolitici) su adiktivniji od heroina. Korištenje dulje od 4-5
dana dramatično povećava rizike.
• Ljudima se ponekad govori da su na „niskoj dozi“ iako to svejedno može
imati snažne štetne učinke.
• Psihofarmaci se naširoko koriste u zatvorima kako bi se kontroliralo
zatvorenike, u udomiteljskoj skrbi kako bi se kontroliralo djecu i u domovima za
njegu kako bi se kontroliralo starije.
• Lijekovi za spavanje poput Ambiena i Halcyona, iako ponekad
kratkoročno korisni, mogu stvoriti ovisnost, kroz vrijeme pogoršati san i
uzrokovati opasne rupe u sjećanju i promijenjena stanja svijesti.
• Zbog toga što djeluju kao droge, neki psihofarmaci se čak prodaju na cesti
kako bi se ušlagiralo. Stimulativi poput Ritalina i sedativi poput Valiuma se
naširoko zlopotrebljavaju. Zbog njihove lake dostupnosti, ilegalna upotreba
psihofarmaka, uključujući i kod djece je naširoko rasprostranjena.
• „Rat protiv droga“ zasjenjuje sličnosti između legalnih psihofarmaka i
ilegalnih droga. SSRI i SNRI antidepresivi kemijski djeluju slično kao usporeno
oralno uzimanje kokaina. Kokain je zapravo prvi propisivani lijek reklamiran
zbog „osjećajte se dobro“ antidepresivnog učinka, prije nego je postao ilegalan.
Koka, baza kokaina, je nekoć čak bila sastojak Coca-Cole.
Unatoč medicinskom principu informiranog pristanka, liječnici izostavljaju važne
informacije o lijekovima koje propisuju. Sljedeće je pokušaj uključivanja manje poznatih
činjenica i pružanja uravnoteženije slike.
• Veće doze i dugotrajna upotreba psihofarmaka često znače da promjene na
mozgu mogu biti dublje i dugotrajnije. Često se teže skida s lijekova i mogu
postojati ozbiljni štetni učinci. Međutim, ljudski mozak je mnogo otporniji nego
što se nekoć vjerovalo i može samog sebe izliječiti i ispraviti na izvanredne
načine.
• Za neuroleptike ili visokopotentne sedative se tvrdi da su „antipsihotični“,
ali u biti ne ciljaju psihozu ili bilo koji specifičan simptom ili psihički poremećaj.
To su sredstva za smirenje koja umanjuju funkcioniranje mozga općenito za bilo
koga tko ih uzima. Čak se koriste u veterini za smirenje životinja. Mnogi ljudi na
ovim lijekovima izvješćuju da im se psihotični simptomi nastavljaju, ali je
emocionalna reakcija na njih oslabljena.
• Najraniji lijekovi poput Thorazinea i litija su došli na tržište prije nego što
su predložene teorije o kemijskoj neravnoteži, a ne kao rezultat te teorije.
Liječnici su tražili „čarobna rješenja“ usporediva s antibioticima i uvidjeli
sedativni učinak kemikalija na laboratorijske životinje.
• Noviji antipsihotici zvani „atipični“ ciljaju na širi raspon neurotransmitera,
ali u suštini djeluju na isti način kao i stariji lijekovi. Proizvođači su ove lijekove
(koji su skuplji od starijih) reklamirali kao bolje i učinkovitije s manje nuspojava i
pozdravljeni su kao čudotvorni. Ali to je otkriveno kao netočno, gdje su neke
kompanije prikrivale doseg štetnih nuspojava poput dijabetesa i metaboličkog
sindroma, što je dovelo do pravnih tužbi vrijednih milijarde dolara.
• Ljudima se često govori da su štetni učinci lijekova uzrokovani
„alergijskim reakcijama“ i „osjetljivošću na lijek“. To je zavaravajuće:
psihofarmaci ne djeluju poput hrane ili alergija na pelud. Nazivanje učinaka lijeka
„alergijskim reakcijama“ ili govorenje ljudima „Vi ste osjetljivi.“ je postupanje
kao da je problem u osobi koja uzima lijek, a ne u štetnom učinku samog lijeka,
koji može pogoditi bilo koga.
• Benzodiazepinska ovisnost – Valium, Xanax, Ativan i Klonopin – je
ogroman javnozdravstveni problem. Sustezanje može biti vrlo teško:
benzodiazepini (anksiolitici) su adiktivniji od heroina. Korištenje dulje od 4-5
dana dramatično povećava rizike.
• Ljudima se ponekad govori da su na „niskoj dozi“ iako to svejedno može
imati snažne štetne učinke.
• Psihofarmaci se naširoko koriste u zatvorima kako bi se kontroliralo
zatvorenike, u udomiteljskoj skrbi kako bi se kontroliralo djecu i u domovima za
njegu kako bi se kontroliralo starije.
• Lijekovi za spavanje poput Ambiena i Halcyona, iako ponekad
kratkoročno korisni, mogu stvoriti ovisnost, kroz vrijeme pogoršati san i
uzrokovati opasne rupe u sjećanju i promijenjena stanja svijesti.
• Zbog toga što djeluju kao droge, neki psihofarmaci se čak prodaju na cesti
kako bi se ušlagiralo. Stimulativi poput Ritalina i sedativi poput Valiuma se
naširoko zlopotrebljavaju. Zbog njihove lake dostupnosti, ilegalna upotreba
psihofarmaka, uključujući i kod djece je naširoko rasprostranjena.
• „Rat protiv droga“ zasjenjuje sličnosti između legalnih psihofarmaka i
ilegalnih droga. SSRI i SNRI antidepresivi kemijski djeluju slično kao usporeno
oralno uzimanje kokaina. Kokain je zapravo prvi propisivani lijek reklamiran
zbog „osjećajte se dobro“ antidepresivnog učinka, prije nego je postao ilegalan.
Koka, baza kokaina, je nekoć čak bila sastojak Coca-Cole.
0
Zdravstveni rizici psihofarmaka
Donošenje odluke o prestanku uzimanja psihofarmaka podrazumijeva najbolju moguću
evaluaciju uključenih rizika i dobrobiti, a također i bitnih informacija koje često
nedostaju u ustaljenim izvorima. Neke rizike vrijedi preuzeti, neke druge ne, ali ih je sve
potrebno uzeti u obzir. S obzirom da je svaka osoba različita, tako i učinci lijekova mogu
uvelike varirati, pa pristupite toj neizvjesnosti svojom najboljom procjenom i praćenjem
reakcija vlastitog tijela i uma. Ova lista nikada ne može biti potpuna jer se još uvijek
otkrivaju novi rizici.
• Psihofarmaci su toksični i mogu naškoditi tijelu. Neuroleptički “antipsihotici” mogu
uzrokovati po život opasnu toksičnu reakciju zvanu maligni neuroleptički sindrom,
simptome slične Parkinsonovoj bolesti te kognitivna oštećenja. Kod uzimanja nekih
lijekova poput litija ili Clozarila (Leponex) potrebno je raditi redovite kontrole krvi kako
ne bi došlo do štetnih utjecaja na fizičko zdravlje. Mnogi lijekovi uzrokuju gojaznost,
dijabetes, iznenadni srčani udar, zatajenje bubrega, ozbiljne krvne poremećaje te opći
fizički kolaps. Brojne su druge štetne posljedice uzimanja antidepresiva, samih ili u
kombinaciji s drugim lijekovima, koje uključuju ometan menstrualni ciklus, opasnosti
tijekom trudnoće i dojenja te po život opasan “serotoninski sindrom”.
• Psihofarmaci mogu oštetiti mozak. Stopa tardivne diskinezije, ozbiljne neurološke
bolesti koja može izobličiti osobu uzrokujući facijalne tikove i trzaje, je vrlo visoka kod
dugogodišnjih pacijenata koji koriste neuroleptičke antipsihotike, a čak i kratkoročna
upotreba nosi sa sobom određene rizike. Dokazano je da antipsihotici uzrokuju
smanjivanje mozga. Antidepresivi također mogu uzrokovati probleme s pamćenjem i
povećanu sklonost depresiji. Ostali učinci uključuju ozljede mozga i kognitivna
oštećenja.
• Studije farmaceutskih kompanija o učinkovitosti i sigurnosti lijekova, kao i pravilnici
Administracije za hranu i lijekove SAD-a (FDA), su puni iskrivljenih i lažnih
informacija. Mali je broj dugoročnih studija ili studija o kombiniranom djelovanju
lijekova. Stvarni raspon opasnosti od upotrebe psihofarmaka se nikada neće moći s
preciznošću utvrditi. Uzimanje psihofarmaka u mnogome predstavlja eksperiment koji se
provodi nad cijelim društvom, pri čemu pacijenti služe kao pokusni kunići.
• Konzumiranje lijekova u kombinaciji s alkoholom ili drugim lijekovima može značajno
povećati opasnosti.
• Djelovanje lijeka može značajno sniziti kvalitetu života, uključujući oslabljenu
seksualnost, depresiju, uznemirenost i probleme s ukupnim zdravstvenim stanjem.
• Tjelesne promjene izazvane djelovanjem lijekova, poput nemira, gojaznosti ili
ukočenosti, mogu dovesti do veće izolacije i otuđivanja od drugih.
• Litij u tijelu stupa u interakciju sa solju i vodom i kada dođe do promjene njihovih
razina, uslijed npr. tjelesne aktivnosti, vrućine ili prehrane, jačina djelovanja litija može
varirati. To znači da su osobe koje uzimaju litij pod rizikom da budu izložene štetnoj
koncentraciji litija, čak i ako se rade redovna testiranja krvi i prilagođavanja doze.
• Lijekovi za ADHD (poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje) poput Adderalla i
Ritalina mogu spriječiti rast kod djece i predstavljaju druge nepoznate opasnosti za fizički
razvoj i razvoj mozga. Kao i svi amfetamini, oni stvaraju ovisnost, mogu uzrokovati
psihozu, probleme sa srcem što uključuje i iznenadnu smrt.
Donošenje odluke o prestanku uzimanja psihofarmaka podrazumijeva najbolju moguću
evaluaciju uključenih rizika i dobrobiti, a također i bitnih informacija koje često
nedostaju u ustaljenim izvorima. Neke rizike vrijedi preuzeti, neke druge ne, ali ih je sve
potrebno uzeti u obzir. S obzirom da je svaka osoba različita, tako i učinci lijekova mogu
uvelike varirati, pa pristupite toj neizvjesnosti svojom najboljom procjenom i praćenjem
reakcija vlastitog tijela i uma. Ova lista nikada ne može biti potpuna jer se još uvijek
otkrivaju novi rizici.
• Psihofarmaci su toksični i mogu naškoditi tijelu. Neuroleptički “antipsihotici” mogu
uzrokovati po život opasnu toksičnu reakciju zvanu maligni neuroleptički sindrom,
simptome slične Parkinsonovoj bolesti te kognitivna oštećenja. Kod uzimanja nekih
lijekova poput litija ili Clozarila (Leponex) potrebno je raditi redovite kontrole krvi kako
ne bi došlo do štetnih utjecaja na fizičko zdravlje. Mnogi lijekovi uzrokuju gojaznost,
dijabetes, iznenadni srčani udar, zatajenje bubrega, ozbiljne krvne poremećaje te opći
fizički kolaps. Brojne su druge štetne posljedice uzimanja antidepresiva, samih ili u
kombinaciji s drugim lijekovima, koje uključuju ometan menstrualni ciklus, opasnosti
tijekom trudnoće i dojenja te po život opasan “serotoninski sindrom”.
• Psihofarmaci mogu oštetiti mozak. Stopa tardivne diskinezije, ozbiljne neurološke
bolesti koja može izobličiti osobu uzrokujući facijalne tikove i trzaje, je vrlo visoka kod
dugogodišnjih pacijenata koji koriste neuroleptičke antipsihotike, a čak i kratkoročna
upotreba nosi sa sobom određene rizike. Dokazano je da antipsihotici uzrokuju
smanjivanje mozga. Antidepresivi također mogu uzrokovati probleme s pamćenjem i
povećanu sklonost depresiji. Ostali učinci uključuju ozljede mozga i kognitivna
oštećenja.
• Studije farmaceutskih kompanija o učinkovitosti i sigurnosti lijekova, kao i pravilnici
Administracije za hranu i lijekove SAD-a (FDA), su puni iskrivljenih i lažnih
informacija. Mali je broj dugoročnih studija ili studija o kombiniranom djelovanju
lijekova. Stvarni raspon opasnosti od upotrebe psihofarmaka se nikada neće moći s
preciznošću utvrditi. Uzimanje psihofarmaka u mnogome predstavlja eksperiment koji se
provodi nad cijelim društvom, pri čemu pacijenti služe kao pokusni kunići.
• Konzumiranje lijekova u kombinaciji s alkoholom ili drugim lijekovima može značajno
povećati opasnosti.
• Djelovanje lijeka može značajno sniziti kvalitetu života, uključujući oslabljenu
seksualnost, depresiju, uznemirenost i probleme s ukupnim zdravstvenim stanjem.
• Tjelesne promjene izazvane djelovanjem lijekova, poput nemira, gojaznosti ili
ukočenosti, mogu dovesti do veće izolacije i otuđivanja od drugih.
• Litij u tijelu stupa u interakciju sa solju i vodom i kada dođe do promjene njihovih
razina, uslijed npr. tjelesne aktivnosti, vrućine ili prehrane, jačina djelovanja litija može
varirati. To znači da su osobe koje uzimaju litij pod rizikom da budu izložene štetnoj
koncentraciji litija, čak i ako se rade redovna testiranja krvi i prilagođavanja doze.
• Lijekovi za ADHD (poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje) poput Adderalla i
Ritalina mogu spriječiti rast kod djece i predstavljaju druge nepoznate opasnosti za fizički
razvoj i razvoj mozga. Kao i svi amfetamini, oni stvaraju ovisnost, mogu uzrokovati
psihozu, probleme sa srcem što uključuje i iznenadnu smrt.
0
Rizici za psihičko zdravlje
Rizici za psihičko zdravlje su među najslabije shvaćenim aspektima psihofarmaka što
može znatno zakomplicirati donošenje odluka o lijekovima i procesu skidanja. Evo
nekoliko stvari koje vam vaš liječnik možda nije rekao:
• Psihofarmaci ponekad mogu dovesti do pogoršanja psihotičnih simptoma i povećati
vjerojatnost da doživite krizu. Lijekovi mogu promjeniti receptore za neurotransmitere
poput dopamina, uslijed čega osoba postaje “superosjetljiva” prema psihozi, kao i
preosjetljiva na emocije i iskustva općenito. Neki tvrde da su svoje prve psihotične
simptome ili suicidalne osjećaje doživjeli nakon što su počeli s uzimanjem psihofarmaka.
Liječnici ponekad na te pojave reagiraju tako što uspostavljaju još težu dijagnozu i
propisuju više lijekova.
• Na nekim lijekovima danas stoje upozorenja o povećanom riziku suicida,
samoozljeđivanja i nasilnog ponašanja.
• Mnogi iskuse negativne promjene ličnosti, imaju osjećaj neprisebnosti, drogiranosti,
emocionalne zatupljenosti, smanjene kreativnosti i smanjene duhovne otvorenosti.
• Osobe koje uzimaju psihofarmake, posebno antipsihotike, ponekad imaju više izgleda
za razviti dugotrajne probleme i zaglaviti kao psihički bolesnici. U nekim zemljama u
kojima se propisuje manje lijekova veća je stopa ozdravljenja nego u zemljama u kojima
se propisuje puno lijekova; a projekti poput Soterije i Otvorenog dijaloga (Open
Dialogue) pokazuju da manja primjena lijekova može spriječiti kroničnost stanja.
• Kada jednom počnete uzimati lijekove, vaša ličnost i sposobnost kritičkog razmišljanja
se može znatno promijeniti. Možda će vam biti teško pravilno procijeniti korisnost lijeka.
Možda će biti potrebno prestati s uzimanjem lijeka, ali da toga ne budete svjesni zbog
načina na koji lijek utječe na vaše razmišljanje. Pretjerana upotreba lijekova, posebno
kada su u pitanju antipsihotici, je poput stavljanja u kemijsku luđačku košulju.
• Psihofarmaci mogu narušiti prirodnu sposobnost uma da regulira i zaliječi emocionalne
probleme. Mnogi ljudi tvrde da su morali iznova „naučiti“ nositi se s teškim emocijama
nakon što su prestali uzimati psihofarmake. Previše lijekova otežava prorađivanje
osjećaja koji su uzročnici vaših problema.
• Neke osobe tvrde da im je upravo prorađivanje iskustava, a ne njihovo potiskivanje,
pomoglo da izađu jače čak i iz najmračnijih dubina ludila. Ponekad “poluditi” može
postati put u transformaciju. Umjetnici, filozofi, pjesnici, pisci i iscjelitelji su često
zahvalni na uvidima koje su stekli prolazeći kroz takve “negativne” emocije i ekstremna
stanja. Lijekovi nekim ljudima mogu pomoći, a drugima mogu zakloniti pogled na
moguću vrijednost i smisao ludila.
Rizici za psihičko zdravlje su među najslabije shvaćenim aspektima psihofarmaka što
može znatno zakomplicirati donošenje odluka o lijekovima i procesu skidanja. Evo
nekoliko stvari koje vam vaš liječnik možda nije rekao:
• Psihofarmaci ponekad mogu dovesti do pogoršanja psihotičnih simptoma i povećati
vjerojatnost da doživite krizu. Lijekovi mogu promjeniti receptore za neurotransmitere
poput dopamina, uslijed čega osoba postaje “superosjetljiva” prema psihozi, kao i
preosjetljiva na emocije i iskustva općenito. Neki tvrde da su svoje prve psihotične
simptome ili suicidalne osjećaje doživjeli nakon što su počeli s uzimanjem psihofarmaka.
Liječnici ponekad na te pojave reagiraju tako što uspostavljaju još težu dijagnozu i
propisuju više lijekova.
• Na nekim lijekovima danas stoje upozorenja o povećanom riziku suicida,
samoozljeđivanja i nasilnog ponašanja.
• Mnogi iskuse negativne promjene ličnosti, imaju osjećaj neprisebnosti, drogiranosti,
emocionalne zatupljenosti, smanjene kreativnosti i smanjene duhovne otvorenosti.
• Osobe koje uzimaju psihofarmake, posebno antipsihotike, ponekad imaju više izgleda
za razviti dugotrajne probleme i zaglaviti kao psihički bolesnici. U nekim zemljama u
kojima se propisuje manje lijekova veća je stopa ozdravljenja nego u zemljama u kojima
se propisuje puno lijekova; a projekti poput Soterije i Otvorenog dijaloga (Open
Dialogue) pokazuju da manja primjena lijekova može spriječiti kroničnost stanja.
• Kada jednom počnete uzimati lijekove, vaša ličnost i sposobnost kritičkog razmišljanja
se može znatno promijeniti. Možda će vam biti teško pravilno procijeniti korisnost lijeka.
Možda će biti potrebno prestati s uzimanjem lijeka, ali da toga ne budete svjesni zbog
načina na koji lijek utječe na vaše razmišljanje. Pretjerana upotreba lijekova, posebno
kada su u pitanju antipsihotici, je poput stavljanja u kemijsku luđačku košulju.
• Psihofarmaci mogu narušiti prirodnu sposobnost uma da regulira i zaliječi emocionalne
probleme. Mnogi ljudi tvrde da su morali iznova „naučiti“ nositi se s teškim emocijama
nakon što su prestali uzimati psihofarmake. Previše lijekova otežava prorađivanje
osjećaja koji su uzročnici vaših problema.
• Neke osobe tvrde da im je upravo prorađivanje iskustava, a ne njihovo potiskivanje,
pomoglo da izađu jače čak i iz najmračnijih dubina ludila. Ponekad “poluditi” može
postati put u transformaciju. Umjetnici, filozofi, pjesnici, pisci i iscjelitelji su često
zahvalni na uvidima koje su stekli prolazeći kroz takve “negativne” emocije i ekstremna
stanja. Lijekovi nekim ljudima mogu pomoći, a drugima mogu zakloniti pogled na
moguću vrijednost i smisao ludila.
0
Odgovor lahko oddate kot gost. Vgrajena je časovna omejitev 30 sekund za oddajo novega sporočila.
Opozorilo: po 297. členu
Kazenskega zakonika je vsak posameznik kazensko odgovoren za javno spodbujanje sovraštva, nasilja ali nestrpnosti.
29.01.2016 ob 22:02